(18-02-2010, 05:10 PM)mungos Wrote: Која е причината зошто не се слави мара бунева?Немој да ми постираш настани сега?Каде започнува проблемот околу тоа таа личност да се прогласи за врховистка и бугарка?Зошто по толку години дури пред некое време народот се запознава за нејзиното дело?Зошто овие студенти не излегле во одбрана на нејзината постапка?

(15-06-2010, 12:58 PM)veritas Wrote: Още един македонски герой.

Мара Бунева

Мара Николова Бунева е българска революционерка, член на Вътрешната македонска революционна организация. Известна е като борец за свобода [1] и героиня [2] с извършването на атентат [3] [4] [5][6] [7][8] [9] [10] [11] [12] срещу Велимир Прелич в 1928 година.

Мара Бунева е родена в град Тетово в Северозападна Македония. Според някои български историци, вероятно позовавайки се на „Македонския алманах”, Мара Бунева е родена през 1901 г. Това становище, се подържа и от повечето македонски историци. Съществува обаче и друго мнение, според което тя е родена през 1902 г.
Некролог на героинята от МПО „Любен Димитров“, Торонто.

Мария Бунева е третото от шестте деца в българското екзархийско семейство на Никола (Нико) С. Бунев и Ана. Това са Борис, Лазар, убит от сърбите 1913 или 1944 година, Надежда, Вера и Елена Буневи[13]. По майчина линия революционерката е внучка на Захо — човек, за който още се разправят легенди в града под Шара, как едва ли не сам построил по турско време православен храм в града.[14] Бащата на Мара Бунева — Никола Бунев е другар на бележития публицист Матей Геров и на д-р Никола Герасимов, и е кмет на Тетово в периода 1915-1918 година. [15]

Завършва икономическа гимназия и получава висше образование в Софийския университет, след което се жени за офицера от българската армия Иван Хранков. Брат ѝ Борис Бунев я привлича в редовете на ВМРО и тя започва да изпълнява поръчки на революционната организация, като на няколко пъти минава границата с конспиративни задачи.

Мара Бунева е избрана за изпълнителка на смъртната присъда на юриста на Скопската област Велимир Прелич. По негова заповед през през 1927 година на Скопския студентски процес срещу дейците на Македонската младежка тайна революционна организация, подсъдимите са подложени на жестоки изтезания — стягане на главите, чупене на ръцете и дори заравяне живи заради българското си самосъзнание.

След произнасянето на тежките присъди над подсъдимите студенти в края на декември 1927 година на 13 януари 1928 година Мара Бунева разстрелва Велимир Прелич в центъра на Скопие на стария Камен мост на Вардар, след което се прострелва в гърдите. Запитана от сръбския офицер, пристигнал пръв на мястото на атентата, защо е убила Прелич, Мара Бунева отговаря: „Заради мъченията, които той извърши над моите братя студенти. Защото обичам отечеството си.“[16]

Мара Бунева умира на следващия ден, 14 януари от раните си.
Отзвук от атентата [редактиране]

Атентатът привлича вниманието на европейската общественост към съдбата на българите под сръбска и гръцка власт. Френският вестник „Л'Йовр“ нарича Мара Бунева „македонската Шарлот Корде“. Вестник „Ла Франс“ пише: „Истината, която Франция трябва да знае е, че тези терористични действия всъщност са дело не на вулгарни разбойници, а на един въстанал народ!“ Австрийският „Тагеспост“ пише: „Лозунгът на организацията е: Свобода или смърт! Нейните привърженици не се предават живи на неприятеля. Те знаят само едно: борба срещу чуждото насилническо господство...“[17]
Паметната плоча на Мара Бунева [редактиране]

След освобождението на Вардарска Македония през пролетта на 1941 година на мястото на самоубийството на Мара Бунева е поставена паметна плоча. След изтеглянето на българските войски и администрация в началото на септември 1944, в края на същия месец паметната плоча е разрушена по заповед на Лазар Колишевски, секретар на Македонската комунистическа партия и един от най-големите противници на българщината в Македония.

На 13 януари 2002 година, на мястото на атентата, извършен от Мара Бунева, отново е поставена паметна плоча, която три дни по-късно е залята с боя и разрушена от вандали и изхвърлена в река Вардар.

На 13 януари 2003 година, плочата е възобновена. Още на следващия ден 14 януари 2003 година плочата е разрушена. Македонски българи събират оцелелите парчетата от плочата и ги предават в Националния исторически музей.

На 13 януари 2005, поставена е отново паметна плоча. През нощта на 16 януари 2005 година плочата на Мара Бунева отново е счупена и открадната.

През 2006 година на 15 януари след панихидата в църквата “Свети Димитър” български политици, заедно с граждани на Скопие, други македонски градове и гости от българските крайгранични райони освещават за пореден път възстановената паметната плоча на лобното място на Мара Бунева край брега на Вардар в центъра на града.

На 13 януари 2007 година, по повод на годишнината от смъртта ̀и, в Скопие македонски и български граждани, събрали се да се поклонят пред паметта ѝ, са бити и обиждани от организирана група, а полицията на Република Македония гледа безучастно. Само няколко часа след това плочата отново е осквернена и изкъртена. Това предизвиква и дипломатически скандал между двете държави.

През 2008 г. в навечерието на честванията на Мара Бунева Скопие осъмва с надпис “Смърт за българите и предателите на 13 януари”, изписан на сграда близо българския Културно-информационен център в града. Българското правителство реагира остро против антибългарско съдържание [18]. В същото време проявите на 13 януари от българска страна са отменени в израз на съпричастност към смъртта на 11 войници от армията на Република Македония поради авиокатастрофа [19].

http://bg.wikipedia.org/wiki/Мара_Бунева

(27-06-2010, 07:38 PM)Kasnakovski Wrote: Ти ли ги рисуваш?

Quote:За македонската хероина Мара Бунева и крвавото Коледе


Пишува: Ѓорги Чекутков

Премрежијата и голготите кои ги поминал македонскиот народ низ историјата го потикнале Македонецот на отпор и борба против разните окупатори на македонската земја. Внатрешната македонска револуционерна организација представуваше најдобрата военополитичка формација на Македонецот,во борбата против разните поробувачи.Но се прашуваме зошто до ден денес сеуште постои онаа вештачка поларизација која беше наметната од историската доктрина на комунистичкиот систем,преку која намерно се отфрлени видни македонски револуционери и борци за македонската кауза кои со својата фанатичност и посветенеост на ослободителното дело во свеста на тогашните современици претставуваала синоним за отпро саможртва и макеодонски патриотизам.Конкретно би ја посочил македонската револуционерка Мара Бунева, Македонаката која со својата пожртвуваност,ја прикажа нескршливоста и достоинството на македонската жена.Нејзиното дело потврдено е во архивските документи кои денес целосно ни се на дофат и добро му е познато на секој историчар дека Бунева загина за македонската,а не за бугарската кауза и дека беше лојален борец на ВМРО во која владееше силна дисциплина и хиреархија.

Ако се навратиме добро и ја прочитаме македоската историја ќе забележиме дека во неа за контроверзни се прогласени само оние македонски револуционери кои вооружено се бореле против српската окупација во Македонија,ликвидирале српски воени,полициски лица или видни српски политичари и властодршци.Ваквото деградирање и оцрнување на целата оваа плејада на македоски револуционери кои фанатично се бореле против српската власт ,а под партолата за Независна Македонија,денес мислам дека ни дава една друга представа и слобдно можиме да заклучиме дека вооружената борба на македонскиот народ против српската окупација во Македонија која опфаќа еден временски интервал од 1919 до 1934 година намерно беше саботирана и осудена како штетена за Македонците и борбата за македонска држава.

Фактите говорат дека од кога е возобновена ВМРО од страна на Тодор Алексадров и Александар Протогеров во 1919 година па до нејзината забрана од страна на бугарската влада на Кимон Георгиев во 1934 година во сите документи ВМРО се бори за Независна и Обединета Македонија и Македонија на Македонците, додека Пиринска Македонија представувала една мала автономна држава под власт на ВМРО. Атентатот врз српскиот военополициски началник и јавен обвинител Велимир Прелич беше дело преку кое ВМРО и Мара Бунева уште еднаш се спротиставија на робството и теророт кој во вардарскиот дел го вршеа српските власти врз македонскиот народ.

Мара Бунева е родена во Тетотво 1902 година во добро ситуирана и аристократска фамилија, нејзните родители Ана и Никола Буневи биле угледни луѓе и претставувале за една од најстарите македонски фамилии во Тетово.Од патриотски побуди учителката Бунева пристапува во редовите на ВМРО таа е сестра на Борис Бунев еден од видните револуционери на ВМРО.Атентатот врз српскиот обвинител Велимир Прелиќ претставувал отпор и одмазда за судскиот процес против членовите на ММТРО(македонска младинска тајна револуционерна организација), Димитар Ѓузелов осуден на 20 години строг затвор,Димитар Чкатров од Прилеп 15 години строг затвор,Борис Светиев од Битола,Тодор Гичев и други.Судскиот процес врз овие студенти предизвикал голема заинтересираност кај европската јавност бидејќи ММТРО представувала македонска студенска организација со свои седишта во европските метрополи и представувала цутот на младата македонска интелегенција.Атентатот врз Велимир Прелиќ Мара Бунева го извршила на 13 јануари 1928 година во близина на камениот мост во Скопје. Откако го ликвидирала српскиот полициски началник, Бунева се обидела да се самоубие скокајќи од мостот во реката Вардар,сепак преживеала,а починала наредниот ден во скопската болница.На посмртната постела според искажувањето на македонската емиграција во Европа Бунева пред да умре ги изговорила следните зборови:”Ја сакам мојата татковина Македонија”.Денес Мара Бунева сеуште е отфрлена од македонската историја дури нејзиниот фанатичен гибел е представен како безначајно дело,а бугарската пропаганда сите овие отфрлени македонски хеори ги присвојува како свои и преку нив делува за остварување на своите цели. И Бунева и Черноземски се представени како платени убијци меѓутоа таквото тврдење е сосема погрешно и неточно,бидејќи платениот убиец го извршува делото без да биде виден или фатен, платеникот никогаш не се саможртвува туку бега од местото на настанот,додека атентатите извршени по пат на саможртва се дело на фанатици кои му служат на одредена идеолошка организација. Мара Бунева била член на ВМРО чиј лидер тогаш бил Ванчо Михајлов,меѓутоа таа не му служела на Михајлов туку на македонското ослободително дело.Ако добро ги познаваме статутот и законите на ВМРО ќе потврдиме дека во Организацијата се пристапувало под целосна заклетва и секој член се “покрстувал” ,а со чинот на заклетвата тој се колнел дека ќе ги исполнува задачите и целите кои ќе му бидат дадени од Организацијата. Тие цели и задачи ги исполнувала Мара Бунева,таа била лојален борец и фанатик на ВМРО спремна во секој миг да го положи својот живот пред олтарот на македонското ослободително дело.

Мара Бунева заслужува свое место во македонската историја,таа е македонска хероина,која го жртвувала својот живот за слободата на македонскиот народ,таа заслужува свој споменик кој би претставувал дел од значајниот проект за македонската историја “Скопје 2014” покрај самиот кеј на Вардар, со овај чин македонската историја би добила еден целосен континуитет и еднаш засекогаш ќе и се каже стоп на бугарската, српската и останатитете пропаганди.

Уште еден настан кој од комунистичките власти бил целосно затскриен е “Крвавото коледе”,тоа претставува настан кој комунистичките власти во СР Македонија го извршиле над 1400 Македонци членови на ВМРО и борци за Независна и Обединета Македонија. Овие ликвидации комунистичките власти ги извршиле тајно на 6,7, 8 и 9ти јануари 1945 година,а продолжиле и на 16 и 17 јануари,овие масовни ликвидации слободно можат да се прогласат за геноцид врз група чесни македонски синови.Бугарската пропаганда и историографија повторно го злоупотребила овај настан прикажувајќи ги ликвидираните како Бугари иако се работи за етнички Македонци кои се бореле за Независна македонска држава. Сите овие заборавени и отфрлени настани и личности време е да го добијат своето место во македонската историја,бидејќи нивното отфрлување и дистанцирање вешто го користат соседните пропаганди за остварување на нивните цели.

(03-02-2011, 08:48 PM)афион Wrote:

Quote:VEZE S MAKEDONCIMA, OBRANA MAKEDONSKIH DJAKA



pise:Dr. Ante Pavelić
U sklopu Kraljvine Srba Hrvata i Slovenaca nalazio se i veliki dio Makedonije. Ova zemlja zauzimala je osobito mjesto u velikosrpskom programu beogradskih vlastodržaca, koju su smatrali sastavnim dielom Velike Srbije.

Veliki san pansrbizma bio je oduvijek proširiti ...se izravno do Sredozemnog mora produljenjem Srbije i glavni cilj u tomu bio je pripojiti joj grad Solun. Beograd je u tu svrhu proglasio čitavu Makedoniju kao isključivo srpskom zemljom nazvavši je Južnom Srbijom. Beograd je zbog toga smatrao i sve stanovničtvo Makedonije srbskim unatoč tome, da je nadmoćna većina pučanstva Makedonije bugarske narodnosti, što se s bugarske strane uvijek nagalašavalo. Ovo stanje i sukobi interesa bili su razlogom ozbiljnih razmimoilaženja između Bugarske i Srbije.

Kraljevina Bugarska nalazila se u to vrijeme – nakon izgubljenog rata – u težkim prilikama nametnutim Mirovnim Ugovorima (Neuilly, 27, studenog 1919.). I u samoj Makedoniji narod se nije bio pomirio s težkom sudbinom, da je došao pod vlast Beograda, pa se pokušavao suprostaviti nametnutoj srbizaciji na sve moguće načine i tako je poveo snažnu borbu za svoje oslobođenje.

Zbog srbskog progonjenja u Makedoniji mnogi su se Makedonci izseljavali u Bugarsku, gdje se nalazila sredšnjica makedonske izbjegličke organizacije, zvana Makedonski Nacionalni Komitet. Bila je to ogranizacija, koja je branila interese makedonskih Bugara i vodila brigu i skrb za tisuće makedonskih izbjeglica.
Istodobno s ovom organizacijom postojala je i druga, no revolucionarne naravi, a zvala se Vnutrešnja Makedonska Revolucionarna Organizacija – VMRO – na čelu kojoj je bio makedonski prvak Ivan-Vanča Mihajlov. U ovoj organizaciji su bili postrojeni makedonski revolucionarni borci u samoj Makedoniji, koja se sada nalazila pod Srbijom.

Beogradska vladavina uvela je odmah poslije Svjetskog Rata posebno težak režimski teror. I samo ime Makedonija bilo je proskribirano, kao i sve ono što bi najmanje podsjećalo na bugarstvo ove zemlje, bilo je strogo zabranjeno. Beograd je odredio da se prezimena bugarskih Makedonaca pretvore u srbska. Gnjev i reakcija bugarskih Makedonaca nisu izostali.

Budući da je makedonskom stanovničtvu bilo zabranjeno postaviti makedonske ili bugarske listine, kad su se održali prvi opći izbori u Kraljevini SHS, svi su glasači u znak prosvjeda glasovali za Komunističku Stranku, tako da su svi mandate u Makedoniji bili za nju, unatoč tome što je sav narod bio do skrajnosti nacionalistički.

Kad je Ivan-Vanča Mihajlov bio preuzeo vodstvo u organizaciji VMRO, dobila je njegova revolucionarna organizacija prevlast u zemlji, pa su oružani sukobi s policijom, žandarmerijom i sa srbskom specijalnom milicijom – četnika – bili na dnevnom redu kao pravo guerillsko stnje.

Još dok je Tursko Carstvo držalo Makedoniju okupiranom, suprostavljali su se Makedonci osmanlijskoj vojsci i podizali prave narodne ustanke. Situacija, koja je nastala sada u Makedoniji, i okolnosti, koje su se odigravale – sve to, pa i makedonski borci, predstavljali su se za naravnog saveznika.

U Zagrebu se nalazilo nekoliko makedonskih djaka sveučilištaraca, koji su me često posjećivali I obavieštavali o prilikama u Makedoniji i davli mi točne podatke o progonima, kojima je bilo podvrgnuto makedonsko pučanstvo, što sam kasnije mogao u mojim govorima u Skupštini spominjati i iztaknuti teror, koji se vršio nad makedonskim pučanstvom. U ono vrijeme nitko se nije usuđivao ni spominjati događaje u Makedoniji. Ova činjenica omogućila je zbližavanje između našega i makedonskog pokreta, što je kasnije dobilo i stvarne oblike.

Vrhunac srbskog bijesa digao se protiv mene osobno, kad sam bio pošao u Skoplje, glavni grad Makedonije, gdje se održavao proces, na kojemu sam preuzeo obranu makedonskih đaka sveučilištaraca, koji su bili optuženi radi pripaničtva revolucionarnoj organizaciji VMRO – Ivana – Vanče Mihajlova (dne 7.prosinca 1927.).

Kazneni postupak nije još bio jedinstveni u Krljevini SHS. U Hrvatskoj je bio na snagi moderni parbeni i kazneni postupak, dok je u Makedoniji bio uveden srbski postupak, kojeg sam imao sreću prvi put upoznati. Mislim da takvog šta nije više moglo postojati ni u najzaostalijem kraju svieta.

Ovom zgodom imao sam priliku proživiti tri dana u podpunom srednjem vieku. Srednovjekovna atmosfera vladala je na sudu u u gradu.

Sud koji je trebo suditi optužene, nije imao po tom postupku nikakvu drugu funkciju nego ustanoviti, je li policija, koja je vršila istražni postupak poštovala propis, da su tokom preslušavanja bila prisutna dva “poštena građana”. Policija je zlostavljala i mučila optužene te ih prisiljavala da priznaju politički zločin; sastavila bi zapisnik, i nije ih dalje izpitivala i pitala, da li znadu što su potpisali. “Dva poštena građana” postavljala su svoj podpis pod zapisnik i time je postupak bio dovršen. Spis zapisnika je predan sudu, pred kojim se raspravljalo samo, o tome, da li su te formalnosti poštivane, a vješala i doživotna kazna nisu im izostajale.

U ovom konkretnom slučaju ta dva “poštena građana” bili su doušnici policije, od kojih je jedan bio toliko pošten, pa je izjavio da nije bio prisutan za vrijeme preslušavanja obtuženih, a drugoga se jednostavno nije moglo pornaći i tako nije prisustvovao suđenju. Predsjednik suda, koji je osobno predsjedao raspravu, bio je bivši dočastnik žandarmerije.

Javnog tužitelja nije bilo jer ovaj kazneni postupak nije poznavao tu ustanovu. Tužitelj je bio policija, a kao osnova razprave služila je policijska prijava na temelju njezinih izpitivanja i iztraživanja, koja su proizlazila iz njezinih spisa. Osobito djelo bili su obranbeni govori advokata. Da, bilo je i branitelja, svi su bili Srbi naseljeni u Skoplju, i svi osobe režima. Umjetničko djelo bio je govor jednog branitelja, koji nije ni jednom rieči spomenuo obtužene, nego je izkoristio priliku da navede svoje zasluge beogradskom režimu, te završio svoj govor izjavljujući svečano": “Bio sam uvijek štovatelj naše vlade, pa ću to i u buduće biti, a prihvatio sam se obrane ovih zločinaca sa svrhom da učinim još jednu uslugu Srbiji i njezinoj vladi!”

Posljednji obranbeni govor bio je moj. Na veliko iznenađenje predsjednika i sudaca započeo sam govor s riečima: Slavni Sude! Mislili su da im se izrugivam ne znajući, da se kod nas na taj način oslovljuje sud. Bili su sviestni da je njihova “slava” druge naravi nego u civiliziranom svietu.

A publika? Da, bilo je I publike. Osim stranih dopisnika, jadni roditelji, braća i sestre obtuženih, koje je nadziralo isto toliko policijskih agenata. Dok sam govorio, prekinuo me jedan glas iz kuta dvorane – da je tako nazovem: - “Dosta je! Svrši jednom s tim lažima i uvredama. Nećemo te više slušati. Predsjedniče, oduzmite mu rieč!” Pogledah prema kutu dvorane, bio je to glas tamničara!

Na svršetku približio mi se otac jednog obtuženog, stari seljak Andreev, i reče mi suznim očima:

- Mnogo Vam se zahvaljujem. One prve dvie rieči odmah su me ganule. Nismo ih više čuli od kada je nestalo Turskog Carstva!

Takva je bila ta makedonska tragedija, da je narod oplakivao srednovjekovno turso pravosuđe.

(19-02-2011, 12:26 AM)ЈорданПетровски-ЦРНИ Wrote:

Quote:VEZE S MAKEDONCIMA, OBRANA MAKEDONSKIH DJAKA



pise:Dr. Ante Pavelić
U sklopu Kraljvine Srba Hrvata i Slovenaca nalazio se i veliki dio Makedonije. Ova zemlja zauzimala je osobito mjesto u velikosrpskom programu beogradskih vlastodržaca, koju su smatrali sastavnim dielom Velike Srbije.

Veliki san pansrbizma bio je oduvijek proširiti ...se izravno do Sredozemnog mora produljenjem Srbije i glavni cilj u tomu bio je pripojiti joj grad Solun. Beograd je u tu svrhu proglasio čitavu Makedoniju kao isključivo srpskom zemljom nazvavši je Južnom Srbijom. Beograd je zbog toga smatrao i sve stanovničtvo Makedonije srbskim unatoč tome, da je nadmoćna većina pučanstva Makedonije bugarske narodnosti, što se s bugarske strane uvijek nagalašavalo. Ovo stanje i sukobi interesa bili su razlogom ozbiljnih razmimoilaženja između Bugarske i Srbije.

Kraljevina Bugarska nalazila se u to vrijeme – nakon izgubljenog rata – u težkim prilikama nametnutim Mirovnim Ugovorima (Neuilly, 27, studenog 1919.). I u samoj Makedoniji narod se nije bio pomirio s težkom sudbinom, da je došao pod vlast Beograda, pa se pokušavao suprostaviti nametnutoj srbizaciji na sve moguće načine i tako je poveo snažnu borbu za svoje oslobođenje.

Zbog srbskog progonjenja u Makedoniji mnogi su se Makedonci izseljavali u Bugarsku, gdje se nalazila sredšnjica makedonske izbjegličke organizacije, zvana Makedonski Nacionalni Komitet. Bila je to ogranizacija, koja je branila interese makedonskih Bugara i vodila brigu i skrb za tisuće makedonskih izbjeglica.
Istodobno s ovom organizacijom postojala je i druga, no revolucionarne naravi, a zvala se Vnutrešnja Makedonska Revolucionarna Organizacija – VMRO – na čelu kojoj je bio makedonski prvak Ivan-Vanča Mihajlov. U ovoj organizaciji su bili postrojeni makedonski revolucionarni borci u samoj Makedoniji, koja se sada nalazila pod Srbijom.

Beogradska vladavina uvela je odmah poslije Svjetskog Rata posebno težak režimski teror. I samo ime Makedonija bilo je proskribirano, kao i sve ono što bi najmanje podsjećalo na bugarstvo ove zemlje, bilo je strogo zabranjeno. Beograd je odredio da se prezimena bugarskih Makedonaca pretvore u srbska. Gnjev i reakcija bugarskih Makedonaca nisu izostali.

Budući da je makedonskom stanovničtvu bilo zabranjeno postaviti makedonske ili bugarske listine, kad su se održali prvi opći izbori u Kraljevini SHS, svi su glasači u znak prosvjeda glasovali za Komunističku Stranku, tako da su svi mandate u Makedoniji bili za nju, unatoč tome što je sav narod bio do skrajnosti nacionalistički.

Kad je Ivan-Vanča Mihajlov bio preuzeo vodstvo u organizaciji VMRO, dobila je njegova revolucionarna organizacija prevlast u zemlji, pa su oružani sukobi s policijom, žandarmerijom i sa srbskom specijalnom milicijom – četnika – bili na dnevnom redu kao pravo guerillsko stnje.

Još dok je Tursko Carstvo držalo Makedoniju okupiranom, suprostavljali su se Makedonci osmanlijskoj vojsci i podizali prave narodne ustanke. Situacija, koja je nastala sada u Makedoniji, i okolnosti, koje su se odigravale – sve to, pa i makedonski borci, predstavljali su se za naravnog saveznika.

U Zagrebu se nalazilo nekoliko makedonskih djaka sveučilištaraca, koji su me često posjećivali I obavieštavali o prilikama u Makedoniji i davli mi točne podatke o progonima, kojima je bilo podvrgnuto makedonsko pučanstvo, što sam kasnije mogao u mojim govorima u Skupštini spominjati i iztaknuti teror, koji se vršio nad makedonskim pučanstvom. U ono vrijeme nitko se nije usuđivao ni spominjati događaje u Makedoniji. Ova činjenica omogućila je zbližavanje između našega i makedonskog pokreta, što je kasnije dobilo i stvarne oblike.

Vrhunac srbskog bijesa digao se protiv mene osobno, kad sam bio pošao u Skoplje, glavni grad Makedonije, gdje se održavao proces, na kojemu sam preuzeo obranu makedonskih đaka sveučilištaraca, koji su bili optuženi radi pripaničtva revolucionarnoj organizaciji VMRO – Ivana – Vanče Mihajlova (dne 7.prosinca 1927.).

Kazneni postupak nije još bio jedinstveni u Krljevini SHS. U Hrvatskoj je bio na snagi moderni parbeni i kazneni postupak, dok je u Makedoniji bio uveden srbski postupak, kojeg sam imao sreću prvi put upoznati. Mislim da takvog šta nije više moglo postojati ni u najzaostalijem kraju svieta.

Ovom zgodom imao sam priliku proživiti tri dana u podpunom srednjem vieku. Srednovjekovna atmosfera vladala je na sudu u u gradu.

Sud koji je trebo suditi optužene, nije imao po tom postupku nikakvu drugu funkciju nego ustanoviti, je li policija, koja je vršila istražni postupak poštovala propis, da su tokom preslušavanja bila prisutna dva “poštena građana”. Policija je zlostavljala i mučila optužene te ih prisiljavala da priznaju politički zločin; sastavila bi zapisnik, i nije ih dalje izpitivala i pitala, da li znadu što su potpisali. “Dva poštena građana” postavljala su svoj podpis pod zapisnik i time je postupak bio dovršen. Spis zapisnika je predan sudu, pred kojim se raspravljalo samo, o tome, da li su te formalnosti poštivane, a vješala i doživotna kazna nisu im izostajale.

U ovom konkretnom slučaju ta dva “poštena građana” bili su doušnici policije, od kojih je jedan bio toliko pošten, pa je izjavio da nije bio prisutan za vrijeme preslušavanja obtuženih, a drugoga se jednostavno nije moglo pornaći i tako nije prisustvovao suđenju. Predsjednik suda, koji je osobno predsjedao raspravu, bio je bivši dočastnik žandarmerije.

Javnog tužitelja nije bilo jer ovaj kazneni postupak nije poznavao tu ustanovu. Tužitelj je bio policija, a kao osnova razprave služila je policijska prijava na temelju njezinih izpitivanja i iztraživanja, koja su proizlazila iz njezinih spisa. Osobito djelo bili su obranbeni govori advokata. Da, bilo je i branitelja, svi su bili Srbi naseljeni u Skoplju, i svi osobe režima. Umjetničko djelo bio je govor jednog branitelja, koji nije ni jednom rieči spomenuo obtužene, nego je izkoristio priliku da navede svoje zasluge beogradskom režimu, te završio svoj govor izjavljujući svečano": “Bio sam uvijek štovatelj naše vlade, pa ću to i u buduće biti, a prihvatio sam se obrane ovih zločinaca sa svrhom da učinim još jednu uslugu Srbiji i njezinoj vladi!”

Posljednji obranbeni govor bio je moj. Na veliko iznenađenje predsjednika i sudaca započeo sam govor s riečima: Slavni Sude! Mislili su da im se izrugivam ne znajući, da se kod nas na taj način oslovljuje sud. Bili su sviestni da je njihova “slava” druge naravi nego u civiliziranom svietu.

A publika? Da, bilo je I publike. Osim stranih dopisnika, jadni roditelji, braća i sestre obtuženih, koje je nadziralo isto toliko policijskih agenata. Dok sam govorio, prekinuo me jedan glas iz kuta dvorane – da je tako nazovem: - “Dosta je! Svrši jednom s tim lažima i uvredama. Nećemo te više slušati. Predsjedniče, oduzmite mu rieč!” Pogledah prema kutu dvorane, bio je to glas tamničara!

Na svršetku približio mi se otac jednog obtuženog, stari seljak Andreev, i reče mi suznim očima:

- Mnogo Vam se zahvaljujem. One prve dvie rieči odmah su me ganule. Nismo ih više čuli od kada je nestalo Turskog Carstva!

Takva je bila ta makedonska tragedija, da je narod oplakivao srednovjekovno turso pravosuđe.

(19-02-2011, 12:26 AM)ЈорданПетровски-ЦРНИ Wrote:

Quote:VEZE S MAKEDONCIMA, OBRANA MAKEDONSKIH DJAKA



pise:Dr. Ante Pavelić
U sklopu Kraljvine Srba Hrvata i Slovenaca nalazio se i veliki dio Makedonije. Ova zemlja zauzimala je osobito mjesto u velikosrpskom programu beogradskih vlastodržaca, koju su smatrali sastavnim dielom Velike Srbije.

Veliki san pansrbizma bio je oduvijek proširiti ...se izravno do Sredozemnog mora produljenjem Srbije i glavni cilj u tomu bio je pripojiti joj grad Solun. Beograd je u tu svrhu proglasio čitavu Makedoniju kao isključivo srpskom zemljom nazvavši je Južnom Srbijom. Beograd je zbog toga smatrao i sve stanovničtvo Makedonije srbskim unatoč tome, da je nadmoćna većina pučanstva Makedonije bugarske narodnosti, što se s bugarske strane uvijek nagalašavalo. Ovo stanje i sukobi interesa bili su razlogom ozbiljnih razmimoilaženja između Bugarske i Srbije.

Kraljevina Bugarska nalazila se u to vrijeme – nakon izgubljenog rata – u težkim prilikama nametnutim Mirovnim Ugovorima (Neuilly, 27, studenog 1919.). I u samoj Makedoniji narod se nije bio pomirio s težkom sudbinom, da je došao pod vlast Beograda, pa se pokušavao suprostaviti nametnutoj srbizaciji na sve moguće načine i tako je poveo snažnu borbu za svoje oslobođenje.

Zbog srbskog progonjenja u Makedoniji mnogi su se Makedonci izseljavali u Bugarsku, gdje se nalazila sredšnjica makedonske izbjegličke organizacije, zvana Makedonski Nacionalni Komitet. Bila je to ogranizacija, koja je branila interese makedonskih Bugara i vodila brigu i skrb za tisuće makedonskih izbjeglica.
Istodobno s ovom organizacijom postojala je i druga, no revolucionarne naravi, a zvala se Vnutrešnja Makedonska Revolucionarna Organizacija – VMRO – na čelu kojoj je bio makedonski prvak Ivan-Vanča Mihajlov. U ovoj organizaciji su bili postrojeni makedonski revolucionarni borci u samoj Makedoniji, koja se sada nalazila pod Srbijom.

Beogradska vladavina uvela je odmah poslije Svjetskog Rata posebno težak režimski teror. I samo ime Makedonija bilo je proskribirano, kao i sve ono što bi najmanje podsjećalo na bugarstvo ove zemlje, bilo je strogo zabranjeno. Beograd je odredio da se prezimena bugarskih Makedonaca pretvore u srbska. Gnjev i reakcija bugarskih Makedonaca nisu izostali.

Budući da je makedonskom stanovničtvu bilo zabranjeno postaviti makedonske ili bugarske listine, kad su se održali prvi opći izbori u Kraljevini SHS, svi su glasači u znak prosvjeda glasovali za Komunističku Stranku, tako da su svi mandate u Makedoniji bili za nju, unatoč tome što je sav narod bio do skrajnosti nacionalistički.

Kad je Ivan-Vanča Mihajlov bio preuzeo vodstvo u organizaciji VMRO, dobila je njegova revolucionarna organizacija prevlast u zemlji, pa su oružani sukobi s policijom, žandarmerijom i sa srbskom specijalnom milicijom – četnika – bili na dnevnom redu kao pravo guerillsko stnje.

Još dok je Tursko Carstvo držalo Makedoniju okupiranom, suprostavljali su se Makedonci osmanlijskoj vojsci i podizali prave narodne ustanke. Situacija, koja je nastala sada u Makedoniji, i okolnosti, koje su se odigravale – sve to, pa i makedonski borci, predstavljali su se za naravnog saveznika.

U Zagrebu se nalazilo nekoliko makedonskih djaka sveučilištaraca, koji su me često posjećivali I obavieštavali o prilikama u Makedoniji i davli mi točne podatke o progonima, kojima je bilo podvrgnuto makedonsko pučanstvo, što sam kasnije mogao u mojim govorima u Skupštini spominjati i iztaknuti teror, koji se vršio nad makedonskim pučanstvom. U ono vrijeme nitko se nije usuđivao ni spominjati događaje u Makedoniji. Ova činjenica omogućila je zbližavanje između našega i makedonskog pokreta, što je kasnije dobilo i stvarne oblike.

Vrhunac srbskog bijesa digao se protiv mene osobno, kad sam bio pošao u Skoplje, glavni grad Makedonije, gdje se održavao proces, na kojemu sam preuzeo obranu makedonskih đaka sveučilištaraca, koji su bili optuženi radi pripaničtva revolucionarnoj organizaciji VMRO – Ivana – Vanče Mihajlova (dne 7.prosinca 1927.).

Kazneni postupak nije još bio jedinstveni u Krljevini SHS. U Hrvatskoj je bio na snagi moderni parbeni i kazneni postupak, dok je u Makedoniji bio uveden srbski postupak, kojeg sam imao sreću prvi put upoznati. Mislim da takvog šta nije više moglo postojati ni u najzaostalijem kraju svieta.

Ovom zgodom imao sam priliku proživiti tri dana u podpunom srednjem vieku. Srednovjekovna atmosfera vladala je na sudu u u gradu.

Sud koji je trebo suditi optužene, nije imao po tom postupku nikakvu drugu funkciju nego ustanoviti, je li policija, koja je vršila istražni postupak poštovala propis, da su tokom preslušavanja bila prisutna dva “poštena građana”. Policija je zlostavljala i mučila optužene te ih prisiljavala da priznaju politički zločin; sastavila bi zapisnik, i nije ih dalje izpitivala i pitala, da li znadu što su potpisali. “Dva poštena građana” postavljala su svoj podpis pod zapisnik i time je postupak bio dovršen. Spis zapisnika je predan sudu, pred kojim se raspravljalo samo, o tome, da li su te formalnosti poštivane, a vješala i doživotna kazna nisu im izostajale.

U ovom konkretnom slučaju ta dva “poštena građana” bili su doušnici policije, od kojih je jedan bio toliko pošten, pa je izjavio da nije bio prisutan za vrijeme preslušavanja obtuženih, a drugoga se jednostavno nije moglo pornaći i tako nije prisustvovao suđenju. Predsjednik suda, koji je osobno predsjedao raspravu, bio je bivši dočastnik žandarmerije.

Javnog tužitelja nije bilo jer ovaj kazneni postupak nije poznavao tu ustanovu. Tužitelj je bio policija, a kao osnova razprave služila je policijska prijava na temelju njezinih izpitivanja i iztraživanja, koja su proizlazila iz njezinih spisa. Osobito djelo bili su obranbeni govori advokata. Da, bilo je i branitelja, svi su bili Srbi naseljeni u Skoplju, i svi osobe režima. Umjetničko djelo bio je govor jednog branitelja, koji nije ni jednom rieči spomenuo obtužene, nego je izkoristio priliku da navede svoje zasluge beogradskom režimu, te završio svoj govor izjavljujući svečano": “Bio sam uvijek štovatelj naše vlade, pa ću to i u buduće biti, a prihvatio sam se obrane ovih zločinaca sa svrhom da učinim još jednu uslugu Srbiji i njezinoj vladi!”

Posljednji obranbeni govor bio je moj. Na veliko iznenađenje predsjednika i sudaca započeo sam govor s riečima: Slavni Sude! Mislili su da im se izrugivam ne znajući, da se kod nas na taj način oslovljuje sud. Bili su sviestni da je njihova “slava” druge naravi nego u civiliziranom svietu.

A publika? Da, bilo je I publike. Osim stranih dopisnika, jadni roditelji, braća i sestre obtuženih, koje je nadziralo isto toliko policijskih agenata. Dok sam govorio, prekinuo me jedan glas iz kuta dvorane – da je tako nazovem: - “Dosta je! Svrši jednom s tim lažima i uvredama. Nećemo te više slušati. Predsjedniče, oduzmite mu rieč!” Pogledah prema kutu dvorane, bio je to glas tamničara!

Na svršetku približio mi se otac jednog obtuženog, stari seljak Andreev, i reče mi suznim očima:

- Mnogo Vam se zahvaljujem. One prve dvie rieči odmah su me ganule. Nismo ih više čuli od kada je nestalo Turskog Carstva!

Takva je bila ta makedonska tragedija, da je narod oplakivao srednovjekovno turso pravosuđe.

(19-02-2011, 06:56 PM)Playboytaxi Wrote: Tuka pishe neshto za Makedonski Bulgari i che srbite opitali da zalichat vsichko Bulgarsko v Makedonia. Nekoj koj po dobre razbira Hrvatski neka da prevede!!!

(19-02-2011, 07:16 PM)ЈорданПетровски-ЦРНИ Wrote:

(19-02-2011, 06:56 PM)Playboytaxi Wrote: Tuka pishe neshto za Makedonski Bulgari i che srbite opitali da zalichat vsichko Bulgarsko v Makedonia. Nekoj koj po dobre razbira Hrvatski neka da prevede!!!

Ако те немаше тебе Playboytaxi ние немаше да видиме што пишува. Многу ти благодарам на трудот.
Заради таквите како тебе омразата помеѓу Македонците и Бугарите опстојува.

(19-02-2011, 07:34 PM)Playboytaxi Wrote:

(19-02-2011, 07:16 PM)ЈорданПетровски-ЦРНИ Wrote:

(19-02-2011, 06:56 PM)Playboytaxi Wrote: Tuka pishe neshto za Makedonski Bulgari i che srbite opitali da zalichat vsichko Bulgarsko v Makedonia. Nekoj koj po dobre razbira Hrvatski neka da prevede!!!

Ако те немаше тебе Playboytaxi ние немаше да видиме што пишува. Многу ти благодарам на трудот.
Заради таквите како тебе омразата помеѓу Македонците и Бугарите опстојува.

Az ne mraza nikoj ,toja koj mrazi znachi ima nekakov problem...Oti me mrazish ? Oti pokazvam kakvi bili originalnite dokumenti i pisma na nashte geroi od VMRO i MPO??? Znachi mrazish istinata...
A ti sho sakash da pokajesh s tova pismo? Imash originalnoto pismo?

(19-02-2011, 08:00 PM)Гост Wrote: Църни, пак нищо не си разбрал. Българинът мрази македониста, а не македонеца. Или по-точно - презира македониста. Църни, ти от кои си?