Добредојдовте
  • Users with e-mails at mail ·ru, aol ·com and gmx ·com to contact admins for registration.
  • Новорегистрираните членови повратниот одговор од форумот за активирање на сметката нека го побараат и во Junk на нивните пошти.
  • Сите регистрирани членови кои неучествуваат во дискусиите три месеци автоматски им се брише регистрацијата

 

Thread Rating:
  • 1 Vote(s) - 5 Average
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
ЛИКВИДАЦИИТЕ НА УДБа
Author Message
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 15,338
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#21



12-07-2014, 05:20 AM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 15,338
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#22

Quote:EKSKLUZIVNO: PANIKA ZBOG SUĐENJA

Josipovićevi ljudi prijete Peratoviću; Perković Josipoviću: propjevat ću


[Image: images%7Ccms-image-000002480.jpg]

Nobilo je kroz tekst u Večernjem poslao Perkovićevu poruku Josipoviću da se mora vratiti u politiku, kako bi ga nastavio štititi. Ta poruka sadrži i prijetnju da bi optuženi mogli progovoriti o svemu što znaju
Datum objave: 30.01.2015 | 20:15 Autor: Damir Kramarić

''Nedavno sam dobio poruku da neki ljudi povezanih s Perkovićem, odnosno osobe koje su bile u stožeru Ive Josipovića, pričaju da me treba baciti u Savu.

O tome sam obavijestio institucije u Njemačkoj, jer pretpostavljam da ta prijetnja ima veze sa suđenjem Perkoviću u Munchenu te s činjenicom da ću možda biti pozvan za svjedoka. Moj intervju s Pavlom Gažijem na temu ubojstva Stjepana Đurekovića ušao je u obrazloženje presude Krunoslavu Pratesu na njemačkom sudu, a navodi se i kao dokazni materijal na suđenju Perkoviću'', otkrio je, ekskluzivno za direktno.hr, Željko Peratović, novinar koji je 2005. godine dobio otkaz u Vjesniku zbog spomenutog intervjua s Gažijem i koji zbog Perkovića (čiju ulogu Gaži preispituje u intervjuu) više nikada nakon toga nije mogao dobiti posao u Hrvatskoj.

Perković mu prijetio pištoljem



Peratović je u međuvremenu doživio i prijetnje smrću od Josipa Perkovića, bivši udbaš na njega je potezao i pištolj govoreći mu da bi ga vrlo lako mogao ubiti. Onako tvrdoglav i nimalo plašljiv, kakvoga ga kolega novinari oduvijek pamte, bivši istraživački novinar Vjesnika nije ustuknuo, već je još dublje krenuo istraživati cijeli slučaj. Zbog toga ga danas mnogi s pravom smatraju jednim od najboljih poznavatelja materije povezane s UDBOM i udbaškim ubojstvima.

Željka Peratovića zato smo i zamolili da nam prokomentira posljednje skandalozne događaje povezane sa suđenjem Perkoviću i Mustaču, odnosno prijetnje svjedocima od strane dužnosnika DORH-a, povlačenje hrvatskih medija iz Munchena u trenutku kada je suđenje postalo najzanimljivije te Nobilovu poruku Josipoviću da se pod hitno mora politički angažirati.

Josipović u opasnosti ako udbaši progovore

''Očito je Nobilo kroz tekst u Večernjem poslao Perkovićevu poruku Ivi Josipoviću da se mora vratiti u politiku, kako bi ga mogao nastaviti štititi. Ta Nobilova poruka, po svemu sudeći, sadrži i prijetnju da bi Perković, ili možda Mustač, mogli progovoriti o svemu što znaju, odnosno o kriminalu u kojega je moguće je, umiješan i Josipović te o Josipovićevim vezama s ljudima iz krim miljea, odnosno s osobama umiješanim u sumnjive poslove s naftom oružjem..., ili o njegovim vezama s osobama iz bivšeg sistema. Očito je, naime, da ih je sve teško pogodio Josipovićev poraz na izborima jer je Josipović bio glavni zaštitnik bivših udbaša. A da su te strukture još uvijek vrlo jake i itekako prisutne u hrvatskoj politici, izvršnoj vlasti, pravosuđu i medijima, najbolje se može vidjeti po prijetnjama svjedokinjama od strane službenica DORH-a, prijetnjama Boži Vukušiću, Giseli Đureković.., po donošenju Lex Perković i tvrdoglavom odbijanju njegovog izručenja, kao i po činjenici da svi važniji hrvatski mediji objavljuju samo ono što ide u prilog Nobilu i Perkoviću, dok svoje novinare povlače baš u trenutku kada svjedoče ključni svjedoci i kada suđenje postaje najzanimljivije'', primjećuje Peratović.

Dodaje potom da je udbaški medijski spin najlakše prepoznati u nedavnom razgovoru Večernjeg lista s odvjetnikom Nobilom.

Ne objavljuju izvješće, već Nobilove spinove

''Umjesto da objave zanimljiv izvještaj sa suđenja u Munchenu, Večernji list, mimo svake novinarske logike, daje prostor Nobilu i njegovim glupostima, odnosno tvrdnjama da ga mnogi nagovaraju da se vrati u politiku. Svi znamo da ni pokojni Račan nije htio Nobilu dati funkciju, te da agresivni odvjetnik nema baš nikakvu perspektivu u politici. No, daje mu se prostor kako bi on mogao poslati poruku Josipoviću, ali i mnogim drugima. Čini mi se da su i Nobila i Perkovića šokirali najnoviji dokazi predstavljeni u sudnici. Pritisnuti s jedne strane sve jačim dokazima, a uplašeni s druge strane jer su izgubili svog zaštitnika, Nobilo i Perković po svemu sudeći šalju poruku Josipoviću da ih, kako god zna, nastavi štititi, jer bi u suprotnom mogli progovoriti o mnogočemu neugodnom i za Josipovića i za njegove partnere, prijatelje i suradnike.

Mislim da je u svemu ključno pitanje financiranja obrane. Perković i Nobilo vjerojatno se boje da bi nova predsjednica preko svog savjetnika za nacionalnu sigurnost mogla postaviti pitanje financiranja obrana Perkovića i Mustača. Tajne službe joj na to pitanje moraju odgovoriti, što bi Perkovića moglo dovesti u vrlo nezgodan položaj. Ako znamo da su njemački odvjetnici papreno skupi, da jedan njihov radni dan stoji oko 2000 eura, a da se suđenje rastegnulo, jasno je zašto je Nobilu i Perkoviću u interesu da se financiranje obrane ne preispituje'', kaže Peratović, koji pretpostavlja da je obrana dosad plaćana kroz nekakve ilegalne kanale.

Bivši novinar Vjesnika primjećuje potom da Perkovićeva i Mustačeva obrana želi svoje štićenike što duže držati u uvjerenju da će biti oslobođeni.

Zašto je to bitno?

Pitanje je samo tko će prvi progovoriti

''Kada optuženici shvate da na njemačkom sudu ne prolazi šou Ante Nobila, kada spoznaju da na njih nimalo ne utječu medijski spinovi, kao što su prolazili na sudovima u Hrvatskoj i kada im postane jasno da su u 'gabuli', oni bi mogli progovoriti o onome što bi moglo naštetiti mnogima u Hrvatskoj. Pitanje je samo tko će prvi progovoriti: Perković ili Mustač'', podvlači Peratović.

Naglašava potom da se Perković tolike godine i održao samo zato što zna mnoge tajne i jer je uz pomoć nikada doslovce izrečene prijetnje tolike godine štitio sebe od njemačke tjeralice i tužbe za sudjelovanje u političkom ubojstvu.

Položaj Saše Perkovića otkriva sve

''Najočitije se to vidi po položaju njegova sina Saše Perkovića. Josipović ga nije htio, odnosno smio, smijeniti ni u trenutku kada je to, po svim demokratskim pravilima morao učiniti, zbog potencijalnog sukoba interesa povezanog sa suđenjem njegovu ocu u Njemačkoj. Saša je bio prvi do Josipovića i u noći kada je ovaj postao novi predsjednik, ali i u noći izbornog poraza. Pitam se zašto šefica kampanje u tim trenucima nije bila prva do Josipovića, već upravo Saša Perković. I to je nekakva poruka'', primjećuje Željko Peratović te dodaje da se ne boji da bi Perkovićevi ljudi mogli realizirati svoju prijetnju i baciti ga u Savu.

''Ne vjerujem da bi se to moglo dogoditi, jer bi ih takvo što direktno povazalo sa cijelim slučajem suđenja bivšim udbašima zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića'', zaključuje zviždač, bloger i istraživački novinar Željko Peratović.
31-01-2015, 04:27 PM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 15,338
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#23





Quote:„Ušli smo, pozdravili se i podsekretar je odmah rekao: Druže sekretare, ima jedna novost. On je odmah ustao iza svog radnog stola i rekao: Šta je, o čemu se radi? - Evo, da Ivan kaže. Ja sam ponovio to isto. Rekao sam: Pronađen mrtav Stjepan Đureković. Kako sam ja to rekao, on je na neki način nekom grimasom dao kao znak iznenađenja i odmah je upitao: Je li sve u redu? Kažem ja: Nemam pojma. Samo znam da je pronađen mrtav i da se spominje da je u pitanju političko ubistvo i po tome bi se reklo da će sad biti optužbi i na našu stranu.“

Mjesto radnje: Savezni sekretarijat unutarnjih poslova, kabinet ministra, Beograd. Vrijeme radnje: 29. srpnja 1983. Akteri: podsekretar za bezbjednost Srđan Andrejević, savezni sekretar za unutarnje poslove Stane Dolanc i načelnik uprave savezne službe državne sigurnosti Ivan Lasić.

Dan ranije oko 17 sati u njemačkom gradiću Wolfratshausen, 20-ak kilometara od Muenchena ubijen je Stjepan Đureković. Njemačka će policija kasnije utvrditi da su ga dočekala najmanje dvojica ubojica. Udbin suradnik Krunoslav Prates im je preko posrednika dostavio ključ tiskare. Đureković je pogođen s pet metaka. Dobio je, citirajmo policijsko izvješće, i neutvrđeni broj udaraca u glavu. Raskoljena mu je lubanja, za svaki slučaj.

Spletom okolnosti o zbivanjima u kabinetu ministra Dolanca dan nakon Đurekovićeva ubojstva, nakon devet godina, progovorio je jedan od šefova savezne Udbe Ivan Lasić zvani Gorankić. Te '83. je bio Načelnik uprave savezne službe državne sigurnosti, zadužene za emigraciju. Za njim i još šestoricom, među kojima su od strane Hrvatske već izručeni Josip Perković i Zdravko Mustač, Njemačka je 2009. odaslala uhidbeni nalog. Snimka ovog njegovog iskaza 20 godina čekala je na objavljivanje.

„Telefonom izjutra, onako uobičajeno. Dobro jutro za dobro jutro. I rekao mi je: (...) Jutros ti je jedan manje". - „Šta je, o čemu se radi?" Kaže: (...) „jedan pronađen mrtav". - „'Ko je, o kome se radi?" Kaže:" INA direktor". To je bilo toliko dovoljno da se zna da je to Đureković". Lasić je dužnost u Beogradu preuzeo u travnju te godine i još je, kako se to kaže, hvatao sve konce. O ubojstvu Stjepana Đurekovića obavijestio ga je načelnik druge uprave Sreten Aleksić.

Lasić o tome odmah obavještava svog neposrednog šefa, podsekretara Srđana Andrejevića. „Došao sam kod njega i rekao mu toliko koliko sam i ja primio. (...) On je ustao odmah iza stola i rekao meni: Idemo odma', treba obavijestiti sekretara. Sekretar je bio Stane Dolanc," svjedoči Lasić.

Slovenac Stane Dolanc bio je jedan od najbližih suradnika predsjednika Josipa Broza Tita i jedan od najutjecajnijih ljudi u Jugoslaviji. Te je godine osim saveznog sekretara za unutarnje poslove bio i član Saveznog savjeta za zaštitu ustavnoga poretka. Vrhovne instance za odobravanje likvidacija nakon Brozove smrti.

Stolovao je kat ispod Lasića. Novom načelniku druge uprave bio je to tek drugi, treći put da odlazi ministru policije. Pozdravili su sekretaricu i ušli bez najave.

„On je ponovio i rekao: Je li sve u redu, šta je sa ekipom? Kažem ja: Pojma nemam. Ja stvarno ništa nisam znao o tome," kaže Lasić.

Tadašnjem Jugoslavenskom ministru policije Dolancu bilo je najvažnije da su egzekutori na broju i da nitko nije pao. Samo tako inicijatori i organizatori ubojstva mogli su ostati neotkriveni.

No pune 23 godine poslije, 2006., jedan član ekipe ipak je pao. Zbog sudjelovanja u pripremi Đurekovićeva ubojstva u Njemačkoj uhićen je Krunoslav Prates. Još je Ivan Lasić u svom iskazu danom 1992. godine raskrinkao Udbinog suradnika: „Koliko je meni poznato Krunoslav Prates je bio suradnik službe Hrvatske i na vezi ga je držao Perković Josip".

Potvrdio je to i Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo: „Nije sporno da je Prates bio na vezi Josipu Perkoviću. Naime zna se da Josip Perković imao veliku i široko razgranatu mrežu u Hrvatskoj emigraciji. Prates je pristao na suradnju".

Optuženi Josip Perković ne poriče da je držao Pratesa na vezi, pa i da se redovito čuo s njim. No tvrdi da je u vrijeme Đurekovićeva ubojstva bio na moru. Ispričao je to u dokumentarnom filmu „Lex Perković, tajna udbaškog ubojstva" u nakladi Večernjeg lista: „Ja sam se nalazio na godišnjem odmoru u Valbandonu, našem odmaralištu".

U vrijeme dok Udbini kileri u Njemačkoj dovršavaju svoj 'posao' sjekirom, načelnik drugog odjela Službe državne sigurnosti iz Zagreba Perković, upija zadnje zrake sunca.

Odsječen od ostatka svijeta, tvrdi, nije bio u toku s poslom: „Jednu večer me je, već sam bio spreman za spavanje, zvao Mustač (...) i kaže mi on da ga je zvao šef Službe, SID-a, vanjskih poslova iz Beograda i da ga pitao da li zna da je Đureković ubijen. Naravno, on je rekao da ne zna i kaže - daj molim te vidi da li je to točno. Pa reko slušaj kako ću vidit'. Pa dobro kaže vrati se onda".

Perković prekida odmor i vraća se u Zagreb: „Navečer sam zvao Pratesa (...) i direktno sam ga pitao šta se dogodilo. I on mi nije baš puno rekao, kaže strašno se tu dogodilo, ubijen je Đureković. I to je sve". Više je informacija od Pratesa prikupio tek u jesen '83. kad su se vidjeli. No do dan danas Perković poriče bilo kakvu umiješanost u pripremu, organizaciju i provedbu Đurekovićeve likvidacije.

Perkovićeva obrana ističe kako je odluke o likvidacijama donosio Savjet za zaštitu ustavnog poretka. Te da je za bilo kakvo djelovanje u inozemstvu nadležna bila Savezna Udba. A njezin odjel za emigraciju, vodio je upravo Ivan Lasić.

Tvrdi to i ključni svjedok u suđenju Pratesu, najpoznatiji je Udbin killer Vinko Sindičić: „To je bila stvar Zagreba i Ivana Lasića u Beogradu. (...) Ivan Lasić je bio funkcioner SDS-a na federalnoj razini koji je obrađivao problem emigracije, on je bio neka vrsta koordinatora (...) On je morao to potvrditi, on je bio posljednja instanca".

Ivan Lasić je u svom iskazu uporno ponavljao kako nema ništa s ubojstvom Stjepana Đurekovića jer je tek preuzeo dužnost. Ubojstvo je, tvrdi, organizirao netko drugi. Iako to izrijekom nije potvrdio sumnja pada na širokobriježanina Stanka Čolaka, specijalnog savjetnika saveznog sekretara za unutrašnje poslove. Upravo je njegovu fotelju Lasić naslijedio.

Dva, tri dana nakon ubojstva Čolak je banuo u ured u kojem su se nalazili podsekretar Andrejević i načelnik Lasić. „Iza mojih leđa je rekao: Srđane, sve je O.K., (...) ekipa je kompletna. Srđan je na to reagirao: U Bog te. I ustao je i pružio Stanku ruku. Nije ništa rekao, nego mu je pružio ruku. Ja sam to ne znam kako sam to shvatio, kao neku vrstu eto da mu je laknulo ili da je nešto čestitao," svjedoči Lasić.

Sintagma "ekipa je kompletna" znači da su svi počinitelji na sigurnome, u Jugoslaviji. Naručitelji su mogli odahnuti. Svi osim Lasića.

„Ja sam stalno postavljao pitanje: Stanko imat ćemo velikih optužbi, velikih problema. (...) On je stalno meni govorio - ti ne beri brigu, to je sve u redu, važno je da ekipa nije pala. (...) On je rekao ako se ekipa povukla mi nemamo problema jer iza toga stoji Savjet za zaštitu ustavnog poretka. To je značilo da nema odgovornih. Ubijen je izvan zemlje, ubojstvo ne podliježe jugo zakonima, kileri su na broju, a iza svega stoji partijska odluka", kaže Lasić.

Prošla je trideset i jedna godina od monstruoznog ubojstva Stjepana Đurekovića i gore opisanih događanja koja su uslijedila. Nakon dvadeset i tri godine uhićen je i kasnije osuđen Udbin suradnik. Ta presuda do detalja je rasvijetlila kako je Đureković ubijen. O tome zašto je ubijen, tko je inicijator ubojstva, a tko izvršitelj, još uvijek postoje prijepori. Može li ovo suđenje dati odgovore na ta pitanja predstoji nam vidjeti.
12-05-2015, 11:50 AM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 15,338
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#24

Quote:Vinko Sindičić uhićen u Španjolskoj. Sproveden na sud u Madridu

Sindičić je u Španjolskoj uhićen na osnovi međunarodne tjeralice koju je izdala Hrvatska. Zasad je nepoznato hoće li i kada biti izručen Hrvatskoj



[Image: cf4f5cb4f46ba06d0e5d24c48d29de2f.jpg]

Foto: Goran Kovacic/pixsell
  [/url]
Autor:
Hina
[url=http://pretplata.vecernji.hr/]
Bivši agent jugoslavenske tajne službe Vinko Sindičić, uhićen jučer u Španjolskoj na osnovi raspisane međunarodne tjeralice u Hrvatskoj, danas je dopraćen do središnjeg istražnog suda u Madridu, a zasad je nepoznato hoće li i kada biti izručen Hrvatskoj.

„Uhićeni hrvatski državljanin još uvijek nije zatražio konzularnu pomoć, a veleposlanstvo u Madridu u kontaktu je s nadležnim institucijama u Španjolskoj“, kažu u hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova. 
Bivši djelatnik jugoslavenske tajne službe Vinko Sindičić uhićen je u Španjolskoj na osnovi hrvatske tjeralice, objavio je predsjedavajući sudac Manfred Dauster na suđenju Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Münchenu.
"Bavarski pokrajinski kriminalistički ured (BLK) dobio je obavijest da je Vinko Sindičić uhićen u Burgosu u Španjolskoj", rekao je predsjednik sudskog vijeća Manfred Dauster na početku 71. ročišta procesa protiv Perkovića i Mustača, kojima se sudi zbog sudioništva u ubojstvu hrvatskog emigrantskog političara Stjepana Đurekovića 1982. u Wolfratshausenu pokraj Münchena.
Vinko Sindičić trebao se već nekoliko puta pojaviti u svojstvu svjedoka na ovom suđenju, ali se nije odazvao. Bio je i krunskim svjedokom u procesu u kojem je 2008. Krunoslav Prates osuđen na doživotni zatvor zbog sudioništva u ubojstvu Đurekovića.
Sindičić je u Španjolskoj uhićen na osnovi međunarodne tjeralice koju je izdala Hrvatska. Obrana Josipa Perkovića u Hrvatskoj je podnijela optužnicu protiv Sindičića zbog lažnog svjedočenja u procesu protiv Pratesa i on je sada na osnovu te optužnice i uhićen. 
Zasad se ne zna hoće li Sindičić svjedočiti u sadašnjem procesu protiv Perkovića i Mustača.
Istragu protiv Sindičića krajem 2013. pokrenulo je riječko Općinsko državno odvjetništvo koje ga, uz davanje lažnog iskaza tereti i da je lažno prijavio kazneno djelo. Primorsko-goranska policija Sindičića traži i zbog neodazivanja na ročišta na Općinski sud u Rijeci gdje mu se, u postupku koji je vraćen na početak na osnovi njegove žalbe, sudi po optužbi da je neovlašteno ušao u tuđi stan.
Sindičić je bio osuđen na 15 godina zatvora zbog pokušaja ubojstva hrvatskog emigranta Nikole Štedula u Škotskoj 1988. te je odslužio zatvorsku kaznu. Suđeno mu je i u Zagrebu zbog ubojstva hrvatskog emigranta Brune Bušića 1978., ali je 2000. oslobođen optužbe.
10-11-2015, 07:58 PM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 15,338
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#25

Quote:EKSKLUZIVNO: SVI DETALJI KRMPOTIĆEVA SVJEDOČENJA


KLJUČNI SVJEDOK ‘POKOPAO’ Perkovića i Josipovića; kćeri mu za osvetu odmah dobile otkaze!

20. studenoga 2015. Damir Kramarić Politika

Krmpotić zna toliko detalja koji su opasni za Perkovića i Mustača, ali i druge bivše visokopozicionirane komuniste i udbaše, da su ga pokušali na sve moguće načine ušutkati. Prijetnjama ubojstvom njegovim unucima, umalo su u tome uspjeli. Najprije je odustao, no onda je došlo do iznenadnog obrata. Svjedočio je četiri dana u rujnu, no nitko o tome još u Hrvatskoj nije pisao!!!

[Image: perkovi%C4%87-300x155.png?bd4b06]

Nakon što smo prije osam dana objavili tekst: ‘Ubijanje Hrvata bilo je sustavno:  Hrvatski sudovi skrivali dokaze  protiv Udbe, potvrda da Udba i danas vlada!’, izvori sa suda iz Muenchena skrenuli su nam pažnju na iznimno važno svjedočenje, koje hrvatski mediji uopće nisu zabilježili!
Puna četiri dana na Višem zemaljskom sudu u Muenchenu potkraj rujna je svjedočio Ivan Krmpotić, ključni svjedok u procesu protiv Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Njegovo svjedočenje je, prema riječima svjedoka, bilo toliko detaljno, opširno i sadržajno, da je sudac Dauster, nakon svjedočenja, rekao da su mnoge stvari sada jasne i da se suđenje može privesti kraju. Najskandaloznija od svega je činjenica da niti jedan hrvatski medij nije prenio informaciju o ključnom svjedoku i njegovom četverodnevnom svjedočenju protiv Perkovića i Mustača, istupu kojeg su Hrvati u Njemačkoj s oduševljenjem pratili u prepunoj sudnici.

Prijetili ubojstvom djece, da bi spriječili svjedočenje!

No, nakon tog dugoisčekivanog i umalo otkazanog svjedočenja postalo je jasnije zašto je svjedok u Hrvatskoj bio izložen tolikim prijetnjama i maltretiranju, zbog čega su prijetili njegovim kćerima, zbog čega su ih upozoravali da bi će im ubiti djecu, ako im otac ne ‘začepi’ i ako ne odustane od svječonja, zbog čega se morao na neko vrijeme skloniti u tajno sklonište u Njemačkoj…
Krmpotić zna, naime, toliko detalja koji su opasni za Perkovića i Mustača, ali i mnoge druge bivše visokopozicionirane komuniste i udbaše, da su ga udbaške strukture pokušale na sve moguće načine spriječiti da govori. Brutalnim prijetnjama njegovim kćerima, umalo su u tome uspjeli. Krmpotić je najprije odustao od svjedočenja da bi zaštitio kćeri, no onda je došlo do iznenadnog obrata. Nakon nagovaranja od strane Gisele Đureković. supruge ubijenog Stjepana Đurekovića, te još nekih ljudi, ipak je odlučio progovoriti.
Sudu u Muenchenu ispričao je da je bio prvi Hrvat – nekomunist, koji je u travnju 1990. godine na Tuđmanov zahtjev preuzeo dužnost rukovoditalja Udbe, odnosno Službe državne sigurnosti. Dok Perković i Manolić nisu uspjeli kod Tuđmana ishoditi njegovu smjenu, Krmpotić je proučavao dokumente koje je pronašao u ladicama službe, a posebno papire koji su govorili o ubojstvu njegovog prijatelja Stjepana Đurekovića te ubojstvu obitelji Ševo, s kojom je Ivan Krmpotić bio obiteljski vezan (njegova sestra bila je vjenčana kuma ubijenim supružnicima Ševo). Kada je Josip Perković uvidio da Krmpotića zanima arhiva i udbaška ubojstva, preko Manolića je, kako tvrdi Krmpotić, vrlo brzo isposlovao njegovu smjenu, zbog čega se Krmpotić na čelu hrvatske Udbe, odnosno Službe državne sigurnosti, zadržao svega 26 dana. No, za to vrijeme uspio je vidjeti, kopirati ili uzeti mnogo zanimljivih dokumenata, koje je kasnije skrivao, zakopao na skrovitom mjestu, da bi o svemu u rujnu progovorio na sudu u Muenchenu.

Tito i partija odobravali su likvidacije

Govorio je, kažu naši izvori, detaljno o Stjepanu Đurekoviću te je napomenuo da Đureković nije bio hrvatski nacionalist, već da je bio partizan, nositelj partizanske spomenice, te se izjašnjavao kao Jugoslaven, a ne Hrvat. No, njegovi problemi u INA-i su počeli kada je saznao za izvlačenje novca iz Industrije nafte na tajne račune u Švicarsku. U to su, prema svjedočenju Ivana Krmpotića, bili upleteni redom sinovi najviših jugoslavenskih političara. Upravo to, a ne hrvatski nacionalizam ili neprijateljska djelatnost, Đurekovića je, prema Krmpotićevu svjedočenju, stajalo glave.
Krmpotić je sudskom vijeću detaljno opisao i način na koji su se u Jugoslaviji donosile odluke o likvidacijama ‘narodnih neprijatelja’ u inozemstvu. Takve odluke potpisivli su, rekao je, čelni ljudi države, odnosno predsjednik Tito dok je bio živ, te Predsjedništvo SFRJ, nakon Titove smrti, te čelni ljudi Komunističke partije Jugoslavije. Bez pisane odluke vrha države i partije, likvidacije u inozemstvu nisu se smjele ni mogle organizirati, svjedočio je Krmpotić u Njemačkoj.
Likvidaciju Đurekovića je, prema Krmpotićevim riječima, potpisao Stane Dolanc, a supotpisali su članovi CK SKJ. Hrvatski udbaši Zdravko Mustač (tadašnji šef republičke Udbe) i Josip Perković (šef Devetog odjeljenja Udbe zaduženog za narodne neprijatelje i emigraciju) ispunili su, prema riječima svjedoka, nalog države i partije te organizirali ubojstvo Stjepana Đurekovića.

Krmpotić ima dokaze i o ocu Ive Josipovića

Egzekutor je trebao biti Željko Ražnjatović Arkan, no on je odustao jer mu je supruga bila trudna s blizancima, te je na njezin pritisak, prema navodima Krmpotića, ‘posao’ delegirao svom prijatelju ‘Giški’. Giška je, prema informacijama sa suda u Muenchenu, za ubojstvo Đurekovića od Udbe dobio 75.000 njemačkih maraka, što je 1983. bilo je to pravo bogatstvo.  Krmpotić je, prema informacijama sa suda, iz saznjanja dobivenih iz dokumentacije Udbe sudu ispričao sve potrebne detalja te je svojim svjedočenjem ozbiljno teretio Mustača i Perkovića.
No, osim o tom slučaju, Krmpotić je, prema riječima našeg izvora, govorio i o ubojstvu obitelji Ševo (supružnici Stjepan i Tatjana te kćer Rosemarie) u mjestašcu kod Venecije. Krmpotić je u dokumentima Udbe pronašao informaciju, o kojoj su zadnjih mjeseci pisali neki portali, da je otac Ive Josipovića, Ante Josipović, kao tadašnji visokopozicionirani član Saveza komunista supotpisao suglasnost za ubojstvo obitelji Ševo. Dakle, ne samo za Stjepana, već i za njegovu suprugu Tatjanu i kćer Rosemarie! Talijanski istražitelji još rade na tom slučaju i saznjanja Ivana Krmpotića mogla bi im biti vrlo korisna, mada smo dobili informaciju da je Krmpotić narušena zdravlja te da nema snage za novo svjedočenja, jer ga je posebno šokirala činjenica da su njegove obje kćeri dobile otkaze čim je on javio sudu u Njemačkoj da će ipak svjedočiti.
Ivanovoj mlađoj kćeri, Heleni Krmpotić, dugogodišnjoj novinarki  Informativnog programa Hrvatske televizije, samo šest dana nakon što je njezin otac javio sudu u Muenchenu da će svjedočiti, otkaz je potpisao Goran Radman, ravnatelj HRT-a, dok je Gabrijela Krmpotić otkaz u zagrebačkom KIC-u dobila dva tjedna nakon svjedočenja njezina oca u Muenchenu. Otkaz je, prema našim saznjanjima, potpisao zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Obje su, koliko nam je poznato, otkaze dobile bez valjanog razloga, a prava pozadina njihovog izbacivanja na cestu upravo je svjedočenje njihova oca na suđenju bivšim udbašima.
Bila je to, po svemu sudeći, osveta Ivanu Krmpotiću zbog njegovog svjedočenja. A da otkazi Heleni i Gabrijeli Krmpotić imaju veze sa svjedočenjem njihova oca govori činjenica da su obje počele imati problema na poslovima koje su do tada obavljale  bez ikakvih problema, upravo u treutku kada je njihov otac 2012. godine počeo surađivati s njemačkim istražiteljima na slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića.

Kćeri bolno doznale da je cijeli sustav u RH i danas pod kontrolom Udbe!

Valja podsjetiti da su kćeri Ivana Krmpotića o višegodišnjem sustavnom šikaniranju i izloženosti najcrnjim prijetnjama pisale premijeru Milanoviću i članovima Europskog parlamenta.  U tom pismu, čiji dijelovi su i javno objavljeni, potvrdile su da nikada od hrvatske policije nisu dobile nikakvu pomoć ni zaštitu – premda su je mnogo puta tražile. Pismo su poslale nakon serije prijetnji i u vrijeme kada je njihov otac zbog vlastite sigurnosti morao poći u sigurnu kuću u Njemačku.
O strahotama koje su u to vrijeme proživljavale, progovorila je starija sestra, Gabrijela Krmpotić, u intervjuu kojeg je ranije dala gore potpisanom novinaru.
”Malo ljudi u Hrvatskoj razumije o čemu se tu radi, odnosno u kakvoj smo situaciji. Okolina nas gleda u čudu jer misle da izmišljamo ili pretjerujemo. No, nimalo ne pretjerujemo. Prava je istina da smo već nekoliko godina izloženi brojnim prijetnjama i podmuklim podmetanjima, šikaniranju, ‘cipelarenju’, diskreditacijama u javnosti. Sve se to događa jer je naš otac (Ivan Krmpotić) 2012. godine počeo surađivati s  njemačkim tužiteljstvom u vezi s ubojstvom Stjepana Đurekovića. Diskreditacije kojima smo izložene moja sestra Helena i ja, samo su nuspojave obračuna udbaških struktura s našim ocem.”
Perkovića Mustača jako dobro znamo, no oni su nastali u ‘štali’ Josipa
Manolića. Sestru i mene već su dovoljno ‘iscipelarili’ da smo shvatile da je cijeli sustav pod njihovom kontrolom. I gradske i državne institucije i policija i DORH i mediji. Sve ‘oni’ kontroliraju. Tako je bilo prije dvadeset godina, tako je i danas.

Krmpotić govorio i o drugim skrivenim udbašima u vrhu vlasti

Prijetnje smo prijavili PU Zagrebačkoj, Prvoj policijskoj postaji, PU Trnje, Općinskom Državnom odvjetništvu u Zagrebu, Županijskom državnom odvjetništvu, USKOK-u, Odjelu za gospodarski kriminalitet, u vezi s događajima u KIC-u. Sve naše prijave su urudžbirane i možete upitati policiju i DORH u vezi s tim. No, unatoč svim tim prijavama, nikada nismo dobili zaštitu. Nisu nas ni kontaktirali, niti ponudili zaštitu, niti nas je ikada itko nazvao nakon prijave ozbiljnih prijetnji. Prije nekoliko dana obratile smo i premijeru Milanoviću. On je rekao da nema pojma što se događa. Možda dozna od Europskog parlamenta, jer smo se na koncu i njima morali obratiti za pomoć.
”Prijetnje meni i ostalim članovima obitelji počele su stizati još 2012. godine, nakon što je moj otac kontaktirao njemačko tužiteljstvo. Najčešće su prijetili mojim djetetom, a činili su to preko ljudi koje poznajem. Kolege i prijatelji poručivali su nam: ‘Pazite se, pazite što radite, pazite kako ćete ući u zgradu, vi ste jedina hraniteljica obitelji i vaše bi dijete moglo ostati bez roditelja koji ga hrani, letjet ćeš van kroz prozor.’ To su usmeno govorili ljudi koje znam, a koji su bili pozvani kod visoko pozicioniranih osoba da nam prenesu te poruke”, izjavila je Gabrijela Krmpotić krajem travnja ove godine.
Od naših izvora doznajemo da su otkazi Gabrijeli i Heleni jako pogodili Ivana Krmpotića te da mu je zdravlje zbog svega dodatno narušeno.
Valja još napomenuti da je Ivan Krmpotić na sudu u Muenchenu govorio i o još nekima vrlo visoko pozicioniranim hrvatskih dužnosnicima, odnosno bivšim visokih dužnosnicima Republike Hrvatske, koji su bili suradnici Udbe. Možda je i to jedan od razloga što baš ništa o tom prevažnom svjedočenju do danas nije objavljeno u hrvatskim medijima. Poznato je da veliku većinu glavnih medija u Hrvatskoj i dalje kontrolira ‘Udba, odnosno ljudi koji su joj nekad služili, a koji joj i danas, očito, itekako služe.
 
21-11-2015, 12:50 AM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 15,338
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#26

Quote:

Suđenje u Münchenu: Mika Špiljak označen kao nalogodavac Đurekovićevog ubojstva





[Image: perkan_nobilo.jpg]

04.07.2016
Bivši bavarski sudac Bernd von Heintschel-Heinegg, u današnjem je nastavku suđenje bivšim djelatnicima Službe državne sigurnosti Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, u Münchenu, kao nalogodavca ubojstva Stjepana Đurekovića označio bivšeg komunističkog dužnosnika Miku Špiljaka.

>>Vanja Špiljak, sin Mike Špiljaka, balkanski kralj nafte s vilom na jezeru u Švicarskoj

Odgovarajući na pitanja bivši bavarski sudac Bernd von Heintschel-Heinegg, koji je svojevremeno ispitivao bivšeg Udbina agenta Vinka Sindičića, spomenuo je među ostalim Sindičićev iskaz da je upravo Josip Perković organizirao akciju oko ubojstva Stjepana Đurekovićeva, a uz pomoć svog doušnika Krunoslava Pratesa.
Važna točka bio je ključ garaže, rekao je bivši bivši sudac, istaknuvši da je kao nalogodavca Đurekovićevog ubojstva naveo komunističkog političara Miku Špiljka. Opisao je odnos Sindičića i Perkovića, potvrdio je da su se sastali nakon što je Sindičić izišao iz zatvora u Švedskoj.

>>Rado Pezdir: Iz INA-e je znalo godišnje "nestati" preko 100 milijuna njemačkih maraka (Video)

Odgovarajući na pitanje Perkovićeva branitelja Wegnera ima li ikakvih dokaza, svjedok je rekao da je to bio usmeni iskaz. Rekao je i kako je Perković bio u SDS-u, a Sindičić je govorio da je u tajnoj službi a ne u Udbi.
Tko je naredio prema Sindičiću ubojstvo Đurekovića, zanimalo je Mustačevog odvjetnika.
Svjedok je rekao - Mika Špiljak i dodao kako je prema tom iskazu Perković preuzeo organiziranje ubojstva Đurekovića.

>>Pozadina Nobilovih pokušaja – Broz, Špiljak, Štrok, Račan, Traživuk, Malobabić i Linić dolaze na dnevni red?

-Perković je Pratesu davao naloge - prenio je bivši sudac Sindičićeve riječi.
Sudac Manfred Dauster, kako se doznaje, još nije odlučio hoće li sutra svjedočiti Vinko Sindičić i Josip Perković.

>>Obećani pakao, tragovi novca i krvavi potpis UDBA-e

Podsjetimo, na Perkovićevom iskazu i na prolongiranju presude zakazane za 27. srpnja na kraj rujna ili početak listopada, razdoblje nakon održavanja prijevremenih parlamentarnih izbora, zagovara Anto Nobilo, jedan od odvjetnika Josipa Perkovića.
 
04-07-2016, 07:20 PM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 15,338
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#27

(04-07-2016, 07:20 PM)ЈорданПетровски Wrote:
Quote:

Suđenje u Münchenu: Mika Špiljak označen kao nalogodavac Đurekovićevog ubojstva





[Image: perkan_nobilo.jpg]

04.07.2016
Bivši bavarski sudac Bernd von Heintschel-Heinegg, u današnjem je nastavku suđenje bivšim djelatnicima Službe državne sigurnosti Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, u Münchenu, kao nalogodavca ubojstva Stjepana Đurekovića označio bivšeg komunističkog dužnosnika Miku Špiljaka.

>>Vanja Špiljak, sin Mike Špiljaka, balkanski kralj nafte s vilom na jezeru u Švicarskoj

Odgovarajući na pitanja bivši bavarski sudac Bernd von Heintschel-Heinegg, koji je svojevremeno ispitivao bivšeg Udbina agenta Vinka Sindičića, spomenuo je među ostalim Sindičićev iskaz da je upravo Josip Perković organizirao akciju oko ubojstva Stjepana Đurekovićeva, a uz pomoć svog doušnika Krunoslava Pratesa.
Važna točka bio je ključ garaže, rekao je bivši bivši sudac, istaknuvši da je kao nalogodavca Đurekovićevog ubojstva naveo komunističkog političara Miku Špiljka. Opisao je odnos Sindičića i Perkovića, potvrdio je da su se sastali nakon što je Sindičić izišao iz zatvora u Švedskoj.

>>Rado Pezdir: Iz INA-e je znalo godišnje "nestati" preko 100 milijuna njemačkih maraka (Video)

Odgovarajući na pitanje Perkovićeva branitelja Wegnera ima li ikakvih dokaza, svjedok je rekao da je to bio usmeni iskaz. Rekao je i kako je Perković bio u SDS-u, a Sindičić je govorio da je u tajnoj službi a ne u Udbi.
Tko je naredio prema Sindičiću ubojstvo Đurekovića, zanimalo je Mustačevog odvjetnika.
Svjedok je rekao - Mika Špiljak i dodao kako je prema tom iskazu Perković preuzeo organiziranje ubojstva Đurekovića.

>>Pozadina Nobilovih pokušaja – Broz, Špiljak, Štrok, Račan, Traživuk, Malobabić i Linić dolaze na dnevni red?

-Perković je Pratesu davao naloge - prenio je bivši sudac Sindičićeve riječi.
Sudac Manfred Dauster, kako se doznaje, još nije odlučio hoće li sutra svjedočiti Vinko Sindičić i Josip Perković.

>>Obećani pakao, tragovi novca i krvavi potpis UDBA-e

Podsjetimo, na Perkovićevom iskazu i na prolongiranju presude zakazane za 27. srpnja na kraj rujna ili početak listopada, razdoblje nakon održavanja prijevremenih parlamentarnih izbora, zagovara Anto Nobilo, jedan od odvjetnika Josipa Perkovića.
 



Оваа сведочење на Божидар Спасиќ говори на кого му е најважно УДБа да остане нечепната:



Quote:Slučaj Đureković i nemačka tajna služba

Domaću javnost je posebno intrigiralo ubistvo Stjepana Đurekovića (57), bivšeg direktora zagrebačke “INA”-e, koji je pod optužbom da je pokrao veliku količine nafte za ustaške emigrante prebegao u Nemačku gde je bio urednik izdavačke kuće “Das kroatiše bus”. Ubijen je 29. jula 1983. godine u podrumu štamparije u Volfrathauzenu u okolini Minhena, gde se upravo sada vodi sudski proces protiv dvojice bivših hrvatskih udbaša, Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća, optuženih da su bili nalogodavci likvidacije Đurekovića.

[Image: djurekovic-623x450.png]KONTROVERZNA AKCIJA “DUNAV” Likvidacija Stjepana Đurekovića 1983.godine u okolini Minhena

Likvidaciju ustaškog emigranta Đurekovića izveli su Giška, Arkan, Ranko Rubežić, Dragan Malešević Tapi i Dragan Joksić Joksa, a nemačka služba na suđenju koje traje pokušava da prikrije svoju mračnu ulogu 
Kao svedok na ovom suđenju dva puta se pojavljivao i Boža Spasić, koji je u svojoj knjizi “Lasica koja govori” objavio da su u akciji “Dunav”, kako je nazvana likvidacija Đurekovića, izveli Giška, Arkan, Ranko Rubežić, Dragan Malešević Tapi i Dragan Joksić Joksa.
Spasić navodi da u obaveštajnoj praksi ranije nije bio poznat slučaj da jedna zemlja, u ovom slučaju Hrvatska, preda svoje agente drugoj zemlji.
– Posle izručenja Perkovića i Mustaća Nemci su mislili da imaju “kapitalca u rukama”  koji će najzad razjasniti ubistva oko 50 ustaških terorista u poslednjih 50 godina. Pripremali su se žestoko, čak su održali i prethodno suđenje našem saradniku Krunoslavu Pratesu koji je navodno dao ključ od garaže Perkoviću, a ovaj prosledio ubicama. Tu se videlo koliko su nemački veštaci neobavešteni i nespremni za ovakve stvari. Možete zamisliti da za jednu izdrndanu nemačku garažu treba ključ da bi je otvorili takvi asovi kakvi su bili Arkan i Giška. Pa, da smo im naredili, oni bi digli pola tog sela u vazduh, a ne da otključavaju jednu garažu – priča sagovornik Ekspresa.
Spasić ukazuje na još dve “nebulozne tvrdnje” nemačkog suda.
– Na suđenju su konstatovali da su ova dvojica otključali garažu i sačekali da dođe Đureković. Pa, ni lopov početnik ne ulazi u nečiji stan da čeka gazdu, a kamoli ovi profesionalci. Zamislite da uđu u garažu i sebe smeste bukvalno u zamku. Takođe, po njihovoj rekonstrukciji, Đureković je otključao garažu svojim ključem i, pošto je žurio na neki sastanak sa prostitutkom, ključ je ostavio u vratima. Naši osmatrači su ušli za njim, a posle zavšetka akcije izašli su iz garaže i zaključali je ključem koji je Đureković ostavio u vratima. Prema toj priči, naši su na kraju imali dva ključa, a Nemci su dovodili eksperte da istražuju bravu jer nemaju pojma ko je otvorio garažu i gde je ključ – navodi Spasić detalje kontroverzne operacije u kojoj se, kako tvrdi, prikriva učešće nemačke obaveštajne službe.

[Image: sdz3729-300x450.jpg]
POZIV Spasić je dva puta svedočio u procesu koji se vodi zbog ubistva Đurekovića

– Kada je Angela Merkel dozvolila da se otvori dosije, saznali smo da je Đureković sedam godina pre bekstva u Nemačku, još kao direktor INA-e, bio zavrbovan od nemačke tajne policije (BND) i iscrpno joj dostavljao podatke o našim vojnim i policijskim kapacitetima i o unutrašnjim prilikama u duštvu. U isto vreme su nemačke službe nama preko saradnika svakodnevno slale informacije šta radi Đureković i kakve su mu namere. On nam je kao prioritet nametnut od nemačke službe. Kada budu otvorene njihove arhive videće se da je njima Đureković postao nepotreban i skup i da je trebalo ratosiljati ga se, a oni su želeli da to učine naše službe. Za ukupno tri-četiri sata suđenja niko me nije ništa pitao o ubistvu Đurekovića. Njih to ni ne zanima. Oni ovo suđenje žele da pretvore u suđenju komunističkim službama i državama- smatra Spasić.
05-07-2016, 01:19 AM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 15,338
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#28

Quote:PERKOVIĆ I MUSTAČ SU KRIVI Osuđeni su na doživotni zatvor zbog ubojstva hrvatskog iseljenika


Presuda je izrečena na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu.


[Image: 0-1470208659.jpg]
Foto: Nedjeljko Miletić
Autor: CroExpress/Hina

Josip Perković i Zdravko Mustač, bivši djelatnici jugoslavenskih i hrvatskih obavještajnih službi, krivi su za pomaganje u ubojstvu hrvatskog iseljenika Stjepana Đurekovića. Osuđeni su na doživotnu kaznu zatvora.

Presuda je izrečena na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu. To je druga presuda za ovo djelo počinjeno na njemačkom tlu 28. srpnja 1983. u Wolfratshausenu pored Münchena. Godine 2008. na istom sudu hrvatski državljanin Krunoslav Prates osuđen je na doživotni zatvor zbog pomaganja u ubojstvu.

Suđenje, koje je trebalo biti okončano u travnju 2015., odužilo se zbog velike količine dokumenata koji su tijekom suđenja pristizali iz Hrvatskog državnog arhiva i bili uključivani u dokazni materijal. Proces se produljivao i zbog čestog neodazivanja svjedoka, kao i činjenice da su mnogi važni svjedoci davali iskaz putem video veza, za što su bile potrebne dugotrajne tehničke pripreme.

Neposredno uoči ulaska u Europsku uniju, čime je automatski i za Hrvatsku počeo vrijediti Europski uhidbeni nalog, hrvatska vlada je promijenila zakon koji je onemogućio izručenje osumnjičenih, ali je isti zakon krajem 2013., na pritisak Europske komisije, promijenjen, što je omogućilo Perkovićevo i Mustačevo izručenje Njemačkoj u prvoj polovici 2014.

03.08.2016.
(This post was last modified: 03-08-2016, 09:51 PM by ЈорданПетровски.)
03-08-2016, 04:16 PM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 15,338
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#29

Quote:Пресуда за Перковиќ и Мустач: почеток на пресметката со „слатките '80ти“


Пресудата за Здравко Мустач и Јосип Перковиќ во Хрватска актуелизираше цела низа прашања: од лустрација и отворање на архивите преку приватизацијата и сентименталниот однос кон Југославија.

[Image: 0,,19445692_303,00.jpg]

Според пресудата на Судот во Минхен двајцата припадници на југословенската и хрватската тајна служба крајот на животот би можеле да го дочекаат во затвор. Осудени се за соучесништво во убиството на Стјепан Ѓурековиќ, дисидент и поранешен менаџер на нафтената компанија Ина, во Германија во 1983 година. Случајот го става на увид размерот на корупцијата во поранешна Југославија, но и бескрупулозноста на тогашните политички моќници кои не се двоумеле да убиваат ни на територија на други држави.
Според истражувачкиот новинар Жељко Ператовиќ, кој детално го следеше овој случај, најважниот дел од пресудата говори за тоа дека злосторството го сторил системот. Но додава, пресудата е важна и за расветлување на аферите поврзани со Ина во која во тоа време работеле наследниците на високите југословенски функционери. Ператовиќ за ДВ потсетува дека во време на убиството се водела истрага за малверзациите во таа нафтена компанија.


Провизии од нафта


[Image: 0,,17964650_404,00.jpg]
Стјепан Ѓурековиќ

Имено, убиениот Ѓурековиќ поради информациите со кои располагал бил опасен за Вања Шпиљак, исто така вработен во Ина и син на Мика Шпиљак, кандидат за претседател на Југославија.
„Вања Шпиљак со помош на Мишо Броз, синот на Јосип Броз Тито, прикажал недостаток на нафта за да се одобри интервентен и илегален увоз кој се водел преку компанијата Генекс, а на што се остварувале провизии“, вели Ператовиќ.

[Image: 0,,19445684_404,00.jpg]
Здравко Мустач и Јосип Перковиќ

За тоа била отворена истрага, а почнале и апсења. „Подоцна во опструкцијата на истрагата која самиот ја отворил учествувал и поранешниот министер за внатрешни работи на СР Хрватска, Павле Гажи“. Пред судот, пак, Гажи тврдеше дека хрватското раководство ја затворило истрагата сметајќи дека се работи за напад на централистите од Белград врз Хрватска.
Ператовиќ објаснува дека учесниците во таа коруптивна афера и денес се актери во хрватскиот политички и стопански живот. „Знаеме дека бившиот премиер Златко Матеша во тоа време бил важен член на Ина. Тој пак е зет на поранешниот премиер Фрањо Грегуриќ кој се споменува како приватизациски махер“.
Денес, објаснува Ператовиќ, ткн. десни политичари ќе тврдат дека се работи за пресуда на Комунистичката партија чиј наследник е Социјалдемократската партија на Хрватска. „Левицата, како што веќе рече Зоран Милановиќ, ќе биде шокирана од фактот дека тоа биле луѓе од доверба на Туѓман во кои се колне ХДЗ“.

Уништени архиви

Историчарот Давор Маријан за ДВ вели дека пресудата претставува почеток на увидот во вистинскиот карактер на социјалистичка Хрватска и Југославија. „Ова е поинаков вовед во 1980-те години за кои многу луѓе во Хрватска, за жал, сметаат дека биле прекрасни и убави. Ова е чекор за конечно да започнеме да ја утврдуваме вистината во што живееле Хрватите од 1945 до 1990 година“, вели тој. Маријан не е голем поборник за отворање на архивите затоа што смета дека голем дел од материјалите се веќе уништени. „Никогаш нема да успееме да реконструираме какви биле тие служби. Нивните поранешни функционери добро се погрижија за тоа. Реконструкцијата не е можна без Белград“.
Обидот на владата на социјалдемократот Милановиќ да го блокира европскиот налог за апсење на Перковиќ, според Маријан само покажува дека старите структури се силни во СДП, но и во другите партии.
„Архивите останаа кај СДП, и оваа партија си дозволува да одредува кому ќе дозволи увид во архивата на Централниот комитет. Но тие структури се силни и во други партии. Се стекнува впечаток дека речиси сите партии се однесуваат по образецот на Комунистичката партија“, вели Маријан.
DW.COM
05-08-2016, 01:26 AM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 15,338
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#30

Quote:Дали има правда за Перковиќ, Мустач и Џејмс Бонд?






[Image: sean%20connery.jpg]

Кои беа жртвите на југословенската УДБА? Некој неупатен би помислил дека тоа биле благородни борци за демократија, граѓански слободи и правна држава.

Плусинфо ● 23:38 03 август 2016 

Ако се гледа надвор од политичкиот контекст, судењето на Јосип Перковиќ и Здравко Мустач обвинети дека го наредиле убиството на Стјепан Ѓурековиќ, не е посебно по ништо. Убиство е најсериозно дело што се казнува и секој осомничен за вмешаност во убиство една држава што е лојална на принципите на владеење на правото ќе го процесира преку своите судски власти, во фер и законска постапка судот ќе утврди вина или невиност и ќе го прогласи за виновен и ќе изрече казна или ослобододителна пресуда, пишува колумнистот на тпортал Вук Перишиќ анализирајќи ги митовите и вистината околу судењето во Минхен кое ја преокупира дел од хрватската јавност.

Секое убиство е страшно злосторство, но неговата обработка во основа е рутина, секојдневна обврска на државата и судството. Такво е и судењето на Перковиќ и Мустач, но тоа упорно се става во специфичен  политички, всушност, пропагандистички контекст, со што има обид да се поткрепат некои митолошки наративи.


[Image: Hrvatska%20J_Perkovic%20i%20Z_Mustac.png]

Централната теза на овие обиди е дека Југославија била тоталитарна држава што со својата брутална тајна служба низ целиот свет ги прогонувала и убивала борците за слобода и демократија.

Југославија навистина не беше демократска држава до 1989 и легализацијта на формирање на политички партии. Се распадна во септември 1990, кога Србија де факто прогласи независност, па Југославија не ни имаше можност да заживее како демократија. Тукашните политички елити имаа други приоритети. Па, сепак, за дискусијата за природата на југословенската држава, делувањето на нејзините разузнавачки и безбедносни служби во странство всушност е споредно. Идеолошката и вредносна  оценка на некоја држава врз основа на активностите на тајните служби не е особено корисно, и може да доведе до ќор-сокак.

Како и демократиите посегаат по убиства на политички противници, шпиони и терористи

Соединтетите држави и Велика Британија со право се сметаат за лулка на демократијата и за земји со најдобри правосудни системи. Сепак, нивните тајни служби - ЦИА и МИ6 - без двоумење се впуштат во убиства на политичките противници, шпионите и терористите, по кратка постапка, без каква и да е судска постапка и на странска почва. Американските служби  надвор од територијата на САД применуваат и тортура, што правосудството во земјите на чија територија тоа се случува исто така би требало да го процесираат бидејќи државата е должна да гони какво и да е кривично дело кога на тоа упатува основано сомневање.

Се разбира дека тоа никој не го прави, што е тажната реалност на современиот свет и грдата опачина на големите  демократски и правни принципи. Притоа, напротив, ниту американската ниту британската влада не се обидуваат да го скријат овој општо познат факт. На некој начин тие со тоа се фалат, во секој случај, не ја спречуваат филмската индустрија тоа да го чини, бидејќи, се разбира, демократските држави не се мешаат во областа на културата и уметноста.

Најголемата филмска франшиза на сите времиња е посветена на британскиот таен агент кој има, ниту повеќе ниту помалку туку „дозвола за убивање“.

Шармантни убијци со ПТСП зачинети со холивудски клишеа

Зарем тоа не е всушност скандалозно? Дали во следното продолжение Џејмс Бонд  ќе биде кривично гонет во Јапонија за сите убиства во филмот „Ѕоу Онлѕ Ливе Тњице“,што  ги изврши на јапонска територија? Дали во некој друг филм ќе го прогонува американското правосудство за убиствата извршени во „Голдфингер“? Или нема, затоа што серијата со Даниел Крег е ресетирана и создаден е нов континуитет на фабулата, еден вид на застарување во фиктивниот универзум? Во секој случај, би било глупаво, всушност досадно Бонд да завршува на суд. Тоа не е цоуртроом драма туку акција, автомобили, мартини, технолошки чуда и убави жени.

Ликот на агент на ЦИА кој поради „црните операции“ боледува од ПТСП, а во меѓувреме стана клише во Холивуд, не треба ниту да се споменува. Кога тие пензионирани убијци ги толкува Брус Вилис, се чинат како шармантни, симпатични и смешни суштества.

Шегата и фикцијата настрана, ни останува да се запрашаме дали за триесет години Пакистан ќе бара  екстрадиција на налогодавачот и извршителот убиството на Осама бин Ладен?

Аргентина чудно никогаш не побара екстрадиција на налогодавачот и извршителот на кривичното дело киднапирање на големиот германски патриот Адолф Ајхман, што на нејзина територија во 1960 го извршија агенти на израелскиот Мосад. Тој паралелен, опасен и одвратен свет на шпионажа, државна безбедност и лекареовски заплети, одамна е непремостлива реалноста која не е определена од идеологија, туку од суровиот национален интерес, а понекогаш и од самата правда.

Мачениците на режимите не се нужно благородни борци за демократија

Кои беа жртвите на југословенската УДБА? Некој неупатен би помислил дека мачениците на оној страшен тоталитарен режим биле благородни борци за демократија, на владеење на правото и граѓанските слободи. Се некој  Монтескје, Томас Џеферсон, Макс Вебер и Чеслав Милош?

Не.

За жал, во редовите на противниците на југословенскиот режим, како  во земјата така и во емиграцијата, бројот на вистинските либерални демократи беше – чест на исклучоците - занемарливо мал. Огромното мнозинство беше опседнато со фикс идејата за создавање на посебни националистички држави и се повикуваа на демократијата само од опортунистички причини.

На нив не им пречеше југословенскиот еднопартиски систем и договорната економија, туку југословенската мултиетничност и мултиконфесионалност бидејќи органски го презираа секој вид на разновидност. Сонуваа за нивната верзија на еднопартиски систем и за својата хибридна економија (тој сон го остварија,но ја достигнаа горната граница на одржливост).

Ваквата ирационална идеологија, поточно сурова омраза, многу политички емигранти ги одведе во труење на водоводи, подметнување на пеколни машини, киднапирање на авиони и - убиства. Се разбира дека при тоа себеси се нарекуваа „борци за слобода“, по стариот, проверен - и денес актуелен - терористички обичај.

Минхен нема да ни ги отвори очите, без оглед на исходот

Тоа се елементите кои треба да бидат земени во предвид ако се сака судењето во Минхен да се стави во поширок историски и политички контекст. Природата на разузнавачко-безбедносниот апарат и неговиот модус операнди не го одредува формата на владение туку тој апарат има своја валкана природа и - честопати – исто такви валкани противници, без оглед на тоа дали станува збор за ЦИА, УДБА, Мосад, или оние беспрекорно облечени господа од британската МИ6.

Без оглед на конечниот исходот од судењето во Минхен и што тоа да открие или сокрие, нема да ни донесе никакво ново спектакуларно сознание. Ништо суштински ново нема да дознаеме за мрачните методи на разузнавачко-безбедносните служби нити припадниците на поранешната југословенска политичка емиграција ќе блеснат во некоја нова демократска и хуманистичка светлина.

Секоја жртва е трагична и заслужува сочувство, но не станува праведник само затоа што е жртва.

Подготви: А.Ј.

 
PLUSINFO




"Најдемократскиот" портал се јави за да оправда злостор на комунистите.
05-08-2016, 01:34 AM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 15,338
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#31

Quote:  KPJ/KPH i partijski sindikat ubojica

05.08.2016.
  •  
[Image: perkovic_nobilo_mustac.jpg]

Suđenje Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Münchenu samo je otškrinulo vrata hrvatskih državnih i partijskih arhiva i na klupu za svjedoke donijelo niz zanimljivih svjedoka i svu silu do sada skrivanih partijskih i udbinih dokumenata.
Na taj se način saznalo da su sve te arhive očerupane i uništene još koncem osamdesetih, kad su partijske glavešine shvatile da se Jugoslavija raspada. Minhensko je suđenje rezultiralo presudom doživotne robije za obojicu članova (Josipa Perkovića i Zdravka Mustača) državne terorističke organizacije poznate pod nazivom SDB (Služba državne bezbednosti). Slijedom presude osuđen je i nalogodavac ubojstva, KPJ/KPH, tj. Partija.
Na minhenski sud pristigli materijalni dokazi omogućuju da se za sada rasvjetle još 22 partijska ubojstva hrvatskih domoljuba na terotoriju bivše Savezne Republike Njemačke. To bi mogao biti početak lustracije u Republici Hrvatskoj, a hoće li biti procesuirani u Hrvatskoj ovisi o budućoj vladi Republike Hrvatske. Ali i o njemačkom pravosuđu: za ubojstva koja su počinjena na njezinom teritoriju Njemačka može inzistirati da se sude u Njemačkoj.
To znači da uskoro trebamo očekivati podizanje optužnica i izručenje njemačkom pravosuđu za sada nepoznat broj hrvatskih građana koji su na bilo koji način sudjelovali u spomenutim likvidacijama. Postoji, naravno, i mogućnost da se spomenuti dokazi ustupe hrvatskom pravosuđu i DORH napokon učini ono što posljednjih 26 godina nije nikako učinilo – procesuira ubojstva komunističkog režima u Hrvatskoj. Na ovaj ili onaj način, u Münchenu ili Zagrebu, sudit će se osobama koje su sudjelovale u državnom terorizmu usmjerenom protiv hrvatskih domoljuba. Tako će se dodatno objasniti način rada zločinačke organizacije SKJ/SKH.
Tek će se tada vidjeti koga je „Lex Perkovic“, možda bolje „Lex Milanović“ doista branio, jer Perkovića i Mustača sigurno nije. Za partijsku nomenklaturu oni su već davno izgorjelo meso i iznimno opasni svjedoci. Zato im je Partija i dodijelila odvjetnika Anta Nobila, kako baš nikad, a možda ni tada, ni kao pokajnici ne bi ugledali svjetlo dana. Treba se podsjetiti da je davne 1986. godine, Anto Nobilo, tada tridesetpetogodišnje partijsko grlo, bio javni tužitelj u montiranom političkom procesu protiv Andrije Artukovića, nekoć visokog dužnosnika u NDH, i da je sada u Münchenu vodio Perkovićevu obranu kao da se u međuvremenu ništa nije promijenilo. Zanimljiv je način na koji Nobilo i danas postupa. On se ponaša kao da je vojni tužitelj propale i nepostojeće Jugoslavije, pokušavajući u javnosti stvoriti dojam da se sudi Stjepanu Đurekoviću, po njemu izdajniku i agentu BND-a, njemačke tajne policije. Kao da je zaboravio, ili ne želi znati, da Jugoslavije više nema i da se ne sudi žrtvi hrvatskog domoljuba, Stjepana Đurekovića, nego njegovim ubojicama, partijskim i državnim teroristima, Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču.
Nije, dakle, SDP-u stalo do spomenute dvojice partijskih terorista, nego joj je važno da suđenje ne otkrije modus operandi, suživot i jedinstvenu spregu KPH – SDS; naručitelja, tj. odobravatelja likvidacija – Partije – i jugoslavenske tajne policije, SDS, tj. UDB-e. Tijekom suđenja u Münchenu razotkriveno je kako je funkcionirala lista za odstrijel neprijatelja komunističke revolucije, kako je funkcionirao zapovjedni lanac i suvereno je dokazano da je Partija, svojoj (partijskoj) tajnoj službi davala naloge za likvidaciju političkih neprijatelja, kako u Jugoslaviji tako i u inozemstvu.
Još su veliki dijelovi zločinačke organizacije zamračeni, nedostaju imena; arhiva CK SKH je „selektivno pročišćena“ i tako nekompletna još uvijek je pod nadzorom Igora Dragovana, dakle nedostupna javnosti. Ipak, možda je netko bio spretniji pa je kompletna i netaknuta arhiva ipak sklonjena na sigurno i čeka pravog korisnika?

>>Utemeljitelji HDZ-a: Milanoviću, arhivsku građu Komunističke partije učinite javno dostupnom

Samo je u Njemačkoj izvršeno preko 80 likvidacija hrvatskih domoljuba, a gdje su druge europske zemlje, likvidacije i nestanci po Hrvatskoj? Nedostaju mnoga imena u lancu organiziranog zločinačkog pothvata: živih i mrtvih nalogodavaca i operativaca.
Međutim suđenje u Münchenu otkrilo je čemu je i kome služila INA i možda pravi razlog zbog čega je Milanovićev SDP izglasovao „Lex Perković“. Kroz tu hrvatsku naftnu kompaniju osobe od najvećeg partijskog povjerenja – Vanja Špiljak, Mišo Broz, Jasminko Umičević i da s ne nabrajaju bivši i aktualni koristoljupci iz naftnih poslova – osnivali su u svoje ime i za partijski račun off-shore tvrtke i fiktivnim posredovanjem u poslovima s INA-om izvlačili ogroman novac, milijarde na račune u inozemnim bankama. To je kapital YUTA-e i partijske nomenklature s kojim je učinjen prvi krug Markovićeve privatizacije, tu su korijeni svih todorića, tedeschija, lukića, roglića, špiljaka, štrokova, gregurića... Ipak je riječ o INA-i, ali kao kasici-prasici za YUTA-u i privilegiranog vrha partijske nomenklature.
Otvaranjem sudskog procesa za 22 partijska ubojstva u na teritoriju Njemačke, izašli bi na vidjelo mnoge osobe, žive i mrtve, koje su aktivno sudjelovale u najvećem sindikatu ubojica, Titovoj partiji. Zahvaljujući njemačkom pravosuđu, sada iz mračnih rupa svoje anonimnosti po svojih „petnaest minuta slave“ dolaze mnogi očevi i stričevi hrvatskih političara poput oca Iva Josipovića, na primjer. Najveći medijski prostor zauzet će kad ih po crvenoj Interpolovoj tjeralici budu lovili po Hrvatskoj i uhićene sprovodili za Njemačku ili Remetinec, ovisi o DORH-u i političkoj volji nove Vlade.
Zoran Milanović će ponovno učiniti sve da zaštiti osobe povezane s partijskim likvidacijama, svoje političke mentore i suradnike; učinio je to jednom, pokušat će to učinit ponovno, ako njegov SDP pobijedi na izvanrednim parlamentarnim izborima u rujnu ove godine. Pokušat će još jednom od sebe napraviti svjetskog klauna, kao što mu je to uspjelo 2013. godine, ali opet nije pomoglo – Perković i Mustač ipak su bili izručeni njemačkom pravosuđu i nakon sudskog procesa uredno osuđeni najtežom i jedinom mogučom kaznom – doživotnim zatvorom. Ipak se prije toga Zoran Milanović i njegov partijski zdrug moraju suočiti s podrijetlom i korijenima SDP-a kao pravne, materijalne (imovina) – i ideološke nasljednice SKH i SKJ. I Zoran Milanović i Partija moraju se suočiti sa zločinima svojih predšasnika i odrediti prema njima – jer Partiji će se na koncu suditi – i javno odreći partijskih načela komunističke diktature. U paketu s partijskim zlatom, debelim računima u inozemnim bankama, ide i grijeh ubojstava političkih protivnika, grijeh državnog terorizma nad nevinim i SDPartija se mora premu svemu navedenom očitovati i odrediti.
Jugoslavije više nema, i to je svima osim Anti Nobilu, srbo-četnicima i orjunašima jasno i prihvatljivo. Hrvatska je pobjedila srpsko-srbijansku agresiju u Domovinskom ratu i ostvarila svoju punu državnost i suverenitet. Svi koji su se borili za samostalnu i suverenu hrvatsku državu, hrvatski su domoljubi i vitezovi. Oni drugi, koji su opstruirali hrvatsku borbu za državnu samostalnost, uspostavom hrvatske države postaju teroristi i tako ih valja tretirati. Na taj ih je način, uostalom, tretiralo i njemačko pravosuđe.
 
Mila Marušić
05-08-2016, 08:47 PM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 15,338
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#32



19-08-2016, 11:03 PM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 15,338
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#33

Quote:‘Još ne znamo tko je naredio ubojstvo Stjepana Đurekovića’

[Image: Slika-zaslona-2017-03-19-17_01_09.png]


Autor: Igor Matić / 7Dnevno / 17. ožujka 2017. Nedjelja, 19. Ožujak 2017. u 16:55


Ivan Krmpotić govori o razlozima bijega iz Hrvatske i vlastitoj ulozi u rasvjetljavanju istine oko Đurekovićeva ubojstva. „Samo suđenje u Münchenu je velika sramota za hrvatsku državu. Cijeli slučaj plaća njemačka država, to košta milijune i milijune eura, a mi trošimo sve moguće resurse i novac kako bi ubojice Stjepana Đurekovića zaštitili od kaznenog progona“, odgovorno tvrdi

Jedan od ključnih svjedoka na suđenju u Münchenu protiv udbaških egzekutora Zdravka Mustača i Josipa Perkovića, Ivan Krmpotić, do sada je izbjegavao medije. Zbog prijetnji koje su mu upućivane, skupa sa suprugom morao je bježati iz Hrvatske te potražiti zaštitu njemačke policije. U sigurnoj kući proveo je više mjeseci, a iskaz i spoznaje o ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića davao je u nekoliko navrata prije više od godinu i pol dana, što su prešutjeli gotovo svi mediji u zemlji. Zbog spoznaja o tome kako je Udba likvidirala Hrvate diljem svijeta cijela obitelj bila je na udaru. Otkaz su dobile obje njegove kćeri, Helena Krmpotić s HRT-a te Gabrijela Krmpotić Kos iz KIC-a. Svojim svjedočenjem, kao i dokumentacijom koju je dostavio njemačkom tužiteljstvu, pomogao je osuditi Mustača i Perkovića na doživotne robije.

•I dok čekamo pravomoćnost prvostupanjske presude u suđenju u Münchenu, možete li nam reći kako je počela vaša suradnja s njemačkim državnim tužiteljstvom u Bavarskoj?
Negdje 2012. godine kontaktirala me njemačka policija putem veleposlanstva u Zagrebu. Dobili su informaciju kako sam preuzeo Službu državne sigurnosti u svibnju 1990. godine i kako imam saznanja vezana za ubojstvo Stjepana Đurekovića. Usto, ja sam kao policajac dugi niz godina radio u Jugoslaviji na gospodarskom kriminalitetu, posebice u INI, te sam tako upoznao Stjepana Đurekovića. Nakon godina rada i druženja postali smo i prijatelji. To je zapravo bio jedini razlog zašto sam se odlučio na suradnju, jer sam bio svjestan kako Udba i dalje vlada Hrvatskom i kako mi prijeti velika opasnost ukoliko se odlučim na svjedočenje. Nažalost, moje sumnje su se pokazale istinitima. Ali to kada je počelo više se nikako nije moglo zaustaviti.
Kao inspektor u tadašnjem RSUP-u radio sam na predmetima krađe nafte u INI, pa sam tako došao do Đurekovića, koji je u Zagreb došao iz Sisačke rafinerije. Bio je iznimno stručan čovjek, obrazovan i jedan od rijetkih koji su u INU došli zahvaljujući znanju i obrazovanju. INA je, naime, bila poligon za funkcionere tadašnje Jugoslavije i njihovu djecu. Tako su tamo radili od pokojnog Tita sin, od Steve Krajačića sin, od Mike Špiljka sin. Sve su to bili nesposobni kadrovi koji su zahvaljujući moćnim očevima dobili ključna mjesta u tada vodećoj tvrtki u Hrvatskoj. Međutim, njih nije zanimao posao niti zarada, nego bogaćenje i šverc nafte i naftnih derivata. Tako su u Londonu osnovali tvrtku INA Commerce, koja je u ime Jugoslavije raspolagala s devizama, a sve u svrhu kupovanja nafte na svjetskom tržištu. Oni su krali naftu tako da su kupovali tankere nafte na Sredozemnom moru i onda je preprodavali po tri puta većoj cijeni. Razliku cijene su zadržavali i stavljali sebi u džep. To su ti prvi počeci organiziranog kriminala u Jugoslaviji, koja je počela upravo u INI. Bili su toliko bahati i moćni da su si kupili i helikopter i vozikali se po Hrvatskoj. Nitko njima nije mogao ništa. Bili su zaštićeni kao lički medvjedi.
Stjepan Đureković sve je to znao i znao je kako funkcionira sustav pljačke. Imao je i dokumentaciju i zato je bio opasan za te strukture. Danas se njemu pripisuje da je bio hrvatski nacionalist međutim to nema nikakve veze. On je bio partizan i nositelj partizanske spomenice i istaknuti predstavnik u Centralnom komitetu. Bio je za Jugoslaviju i jedini razlog zašto je ubijen je taj što je znao tko stoji iza kriminala u INI i tko pljačka gomile novca u vlasništvu države. To je razlog zašto su ga ubili, nikako zbog njegovih političkih stavova.

• Kada ste ga posljednji puta vidjeli? O čemu ste razgovarali?
Bio je to ožujak 1981. godine, sjedili smo u Zagrebu u Palmotićevoj na kavi. Bio je uplašen jer je bio praćen i pod prismotrom. Udba mu je prisluškivala telefone, pratili su što radi i s kim se susreće. Iako ga je tadašnji član Centralnog komiteta Jure Bilić uspio spasiti od harange koju su mu pripremali, odlučio se na bijeg u Njemačku, gdje je već živio njegov sin Damir. To je bio i posljednji put da smo se vidjeli. Ubijen je nakon dvije godine. Bojao sam se da će mu se tako nešto dogoditi, jer uvjerenja sam da je ostao u Hrvatskoj, ne bi ga ubili. Ovako ga je preuzeo zloglasni 9. odjel neprijateljske emigracije na čelu s Josipom Perkovićem i njegova likvidacija se mogla odraditi. Stjepan je sa sobom uzeo i dokumentaciju, koju je vjerojatno preuzeo njegov sin. I on je ubijen, pod čudnim okolnostima, u Kanadi. Niti danas ne znamo pravu istinu oko njegove smrti.
Quote:
Za jednu kćer „zadužen“ Radman, za drugu netko drugi
• Iako je iz Hrvatske trebalo svjedočiti više od 15 ljudi, na kraju je u München stiglo samo tri svjedoka. Zašto?
Mene to ne čudi. I prema drugim svjedocima su, poput mene, poduzimane i poduzete radnje kako bi ih se onemogućilo da pristupe njemačkom sudu. Brojni su slučajevi svjedoka koji su prijavljivali prijetnje od strane državnih odvjetništava, policije, sudova. I nitko ništa nije učinio. A to se dogodilo i meni. Od trenutka kada sam počeo surađivati s njemačkim istražiteljima počele su prijetnje, kako meni tako i mojoj obitelji. Kćer na HRT-u proganjao je tadašnji ravnatelj Goran Radman. Uzeli su joj kompjuter, dali preko pet upozorenja pred otkaz. Na kraju je i dobila otkaz, dva tjedna prije moga svjedočenja. Drugu kćer, koja radi na razini Grada Zagreba, također su maltretirati, prijetili su joj čak i da će joj ubiti dijete. Na kraju je i ona dobila otkaz, dva tjedna nakon mogu suđenja. Sve je to bilo u svrhu da me se zaplaši kako ne bih išao u München i donio dokumentaciju i dao iskaz o spoznajama vezanima za ubojstvo Stjepana Đurekovića.
A meni su u travnju 2015. godine provalili u zgradu u kojoj živim i razbili poštanski sandučić. U njemu su ostavili prijeteću poruku da se pripazim što ću svjedočiti i da ne dajem nikakve spise njemačkom sucu. Tada sam nazvao policiju, došao sam čak i do ministra unutarnjih poslova i tražio zaštitu. Vozali su me više od 24 sata i tek onda potvrdili kako zaštitu ne mogu dobiti jer nije riječ o ozbiljnim prijetnjama. Do tada sam više od 20 puta pisao državnom odvjetniku, ministru pravosuđa, ministru unutarnjih poslova. Nakon toga sam odlučio obavijestiti njemačku policiju o tome što mi se događa. U roku od 20 minuta su mi odobrili zaštitu za cijelu moju obitelj. Tako smo supruga i ja otišli u Njemačku u sigurnu kuću i bili tamo nekoliko mjeseci. Osjećao sam se kao da mi je netko zabio nož u leđa. Iz Jugoslavije nisam morao bježati, iako su me zatvarali. Ali da iz Hrvatske, 2015. godine, moram bježati da me ne ubiju – ne, to nisam mogao vjerovati.

• Vijest da ste pod zaštitom njemačkih vlasti u Hrvatskoj je odjeknula poput bombe. No,  HRT je vrlo pristrano izvještavao o tome, jedva spominjući Vas kao svjedoka, dok RTL nije objavio niti jednu riječ o tome što se događa s obitelji Krmpotić. Kako komentirate hrvatske medije kada je riječ o suđenju u Münchenu?
– To je sramota. Oni su sve, samo ne hrvatski mediji. Pa vidite samo tko je na čelu svih institucija u zemlji – od Vijeća za elektroničke medije, HRT-a, Hine, RTL-a, Večernjeg lista. Pa ni danas se ništa na tu temu nije promijenilo. Sjećam se kada je njemački policijski inspektor Bruder u sudnici govorio o tome kako svakodnevno primaju svjedoke iz Hrvatske koji se boje za svoj život i koji ne žele svjedočiti u postupku. Hrvatska televizija na čelu s Jozom Ćurićem je tri minute izvješća iz Münchena posvetila lakšoj saobraćajnoj nesreći Josipa Perkovića. Prijetnje svjedocima – i koliko ih je odustalo i kako im se prijeti i tko – Ćurić nije ni spomenuo, osim u jednoj rečenici. Pa svi koji su od tamo izvješćivali su njihovi ljudi, to je valjda jasno ako pogledate izvješća koja su slali iz Njemačke. To je sramota.

Quote:
Udbina arhiva i dalje je u Zagrebu
• Bili ste na čelu Službe državne sigurnosti, imenovao vas je Franjo Tuđman na to mjesto u svibnju 1990. godine. Možete li nam reći što ste zatekli u SDS-u?
Na primopredaji je uz mene bio Boljkovac u funkciji ministra dok smo službu preuzimali od Josipa Perkovića, budući da je Mustač bio tada u Beogradu u svojstvu saveznog šefa. Postalo je vrlo brzo jasno već na tom kolegiju da moj program rada neće biti prihvaćen, kao niti ljudi koje sam predložio za svoje suradnike. Naime, prema mojoj koncepciji, izmjena kadra trebala se dogoditi u šest odnosno dvanaest mjeseci. Kada sam zatražio predaju arhivske građe koja je tada bila u Savskoj ulici u Zagrebu, sastanak je naprasno prekinut. Kasnije sam odlazio tamo i gledao kako se u kamionima JNA prenosi arhiva Udbe i Službe državne sigurnosti, sve po nalogu Manolića i Boljkovca. Inače, cijela građa se nalazi na mikrofilmovima, pokojni Vugrinec je to sve vodio i on je znao gdje se ona nalazi. A ona nije završila u Beogradu, kako se to misli.

• Navodno se Nijemci nisu mogli začuditi kako smo mogli izglasati Lex Perković, a još manje da se prijeti svjedocima i da ih hrvatska država ne štiti.
Ostali su u šoku. Mislili su da je nešto najgore što se može dogoditi je izglasavanje Lex Perkovića nekoliko dana prije ulaska u Europsku uniju. Inače, samo suđenje u Münchenu je velika sramota za hrvatsku državu, ja to odgovorno tvrdim. Cijeli slučaj plaća njemačka država, to košta milijune i milijune eura, a mi trošimo sve moguće resurse i novac kako bi ubojice Stjepana Đurekovića zaštitili od kaznenog progona. Ono što je simptomatično je da smo u dva navrata na našim sudovima i Mustača i Perkovića oslobađali od svake kaznene odgovornosti vezane za ubojstvo Đurekovića, što jasno daje do znanja pod čijom su kontrolom DORH i naši sudovi. Kako je to moguće ako ih je sudac Dauster u prvostupanjskoj presudi osudio na doživotne zatvorske kazne? Dakle, bilo je dovoljno dokaza da ih se za to osudi. Naše sudstvo je krajnje politizirano i u rukama onih ljudi koje smo trebali lustrirati u prvim danima Hrvatske. Danas su oni i dalje vlast i normalno je da štite ljude iz onoga sistema, bez obzira na činjenicu da su odrađivali najprljavije stvari za Jugoslaviju i naređivali i odrađivali likvidacije brojnih Hrvata diljem svijeta. Pa samo je u Jugoslaviji ubijeno više od 90 hrvatskih emigranata, od Njemačke, Austrije, Švicarske, Italije, Francuske, Kanade i Australije. Nitko nikada nije odgovarao za ta ubojstva. Što rade hrvatsko tužiteljstvo i policija?

• Možemo li reći da je s ovim sudskim postupkom počela određena lustracija?
Ne, nije. Mi ni danas ne znamo tko je naredio Đurekovićevo ubojstvo. To je početak lustracije, kada doznamo imena ljudi koji su ubijali u ime partije i režima na vlasti tada u Jugoslaviji. Perković i Mustač nisu rekli tko je naredio to ubojstvo. Kako sada stvari stoje, vjerojatno to nećemo ni doznati. Ova cijela država je u njihovim rukama, ako uzmemo u obzir kadar koji je onda vladao i koji je nastavio i dalje voditi zemlju. Nitko iz resora tajnih službi nije smijenjen, niti mu je zabranjeno obnašati iste poslove u novoj državi. Dapače, 98 posto kadrova iz Službe državne sigurnosti samo je prešlo raditi u novoosnovane hrvatske tajne službe.

• Zašto ni do danas ne znamo tko su sve bili Udbini suradnici i doušnici?

Pa kako bi to mogli doznati, pa pola političkog, financijskog, pravosudnog i policijskog vrha bi palo. Pa to su sve isti ljudi koji su ostali. Ako nisu oni, onda su njihova djeca. Ja sam pod prismotrom Udbe bio još 80-ih godina, kada sam otkrio kriminal u tadašnjoj SR Hrvatskoj, a sve u režiji oca Zdravka Mustača, koji je radio na Kanalu i vodio svinjogojsku farmu za političare. Tada sam dobio otkaz iz RSUP-a i pratio me otac današnjeg predsjednika Vrhovnog suda Branka Hrvatina. On je bio predsjednik Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije, a radio je i kao doušnik Udbe. Danas njegov sin predstavlja čelnu pravosudnu instituciju u zemlji. Ista stvar vam je i s Perkovićem, Manolićem, Boljkovcem. Pogledajte gdje su im djeca. U to isto vrijeme naša djeca bježe iz zemlje jer ne mogu naći posao. Oni su svoje obitelji osigurali, nikome nije pala dlaka s glave i čuvaju mjesta jedni drugima.
• Je li uopće moguće provesti lustraciju u Hrvatskoj?
– Da, i to na način da zamjenjujemo ove kadrove putem posebnih natječaja i pravilnika. Prednost pri zapošljavanju trebaju imati branitelji i njihova djeca i članovi obitelji, a ne kao danas da kada se kaže da si branitelj da je to sramota. Iako postoji zakon koji omogućava njima prednost pri zapošljavanju, nitko se toga ne drži. Pa pogledajte samo Hrvatsku televiziju gdje mi radi kćer – pa njezini krvnici i danas sjede na funkcijama, imaju emisije i velike plaće, dok ona ništa ne radi i ne daju joj raditi. Ništa se nije promijenio, iako smo to očekivali dolaskom HDZ-a na vlast. Apsolutno ništa, iako smo krvlju izborili ovu zemlju. Sjeli smo u osedlanog konja, i danas kada gledam, u potpunosti su nas izigrali.

• Vi ste bili u samom središtu HDZ-a još 89. godine. Kako je to sve izgledalo? Tko su bili ljudi koji su stvarali HDZ?
– Ekipa na čelu s doktorom Franjom Tuđmanom počela se sastajati još 80-ih godina. Kako smo većinom bili praćeni, to su bili tajni sastanci po gostionicama ili u nečijim kletima. Bilo je opasno govoriti o neovisnoj i slobodnoj Hrvatskoj, jer su sve strukture u zemlji bile većinski u jugoslavenskim, točnije srpskim rukama. Bio sam šef osiguranja svehrvatskog dana 30. svibnja 1990. godine, u trenutku povijesnog Sabora kada je postalo jasno da hrvatska država više nije samo stoljetni neispunjeni san. Već tada smo polako svi mi hrvatski uznici polako bačeni na marginu, a stvari su u svoje ruke preuzeli ljudi iz tog sustava, poput Josipa Manolića, tada drugog čovjeka HDZ-a. Shvatili su, naime, da narod više ne želi Jugoslaviju i na vrijeme su promijenili odijela. Pa većina HDZ-ovaca je došla iz Komunističke partije Hrvatske u naše redove. Kako je dr. Tuđman inzistirao na pomirbi, mislili smo da će ti ljudi ostati u sustavu, ali ne na rukovodećim pozicijama. Međutim, dogodilo se upravo suprotno. Oni su zadržali svoje pozicije, a hrvatski narod i njegovi heroji su iskorišteni na najgrublji i najpodliji način kako bi se stvorila hrvatska država. Kada smo se spustili na Trg s Gornjeg grada dočekalo nas je sto tisuća ljudi. Bilo je veličanstveno. No, vrlo brzo nakon svehrvatskog dana stvari su se počele mijenjati u potpuno krivom smjeru. Predsjednik je u drugi plan stavljao reorganizaciju sustava i ljudstva u njemu, više se bavio međunarodnim priznanjem Hrvatske, dok je apsolutnu vlast u zemlji ostavio u rukama Josipa Manolića i Stipe Mesića. To nas je, nažalost, dovelo do tuda gdje danas jesmo. Ljudi koji su nas klali i cinkali i radili protiv interesa hrvatske države preuzeli su ključne funkcije u zemlji i danas vladaju uz pomoć svojih ljudi. Sve je podređeno činjenici da se njihovi zločini i kriminal nikada ne doznaju. Zato smo i morali ići u Njemačku po istinu, jer je ovdje bilo nemoguće doznati tko je ubio Stjepana Đurekovića.

Quote:
Šeću se od uprave do uprave, i dalje pljačkaju narod
• Pripremate knjigu memoara u kojoj ćete opisati kako je počela pljačka hrvatski tvrtki u Jugoslaviji i kako se stvarala hrvatska država.
Da, pišem već mjesecima knjigu, ne mogu dobiti ni kune od države za njezino tiskanje, pa pozivam i ovim putem sve dobre ljude da mi pomognu u njezinom objavljivanju. Na vidjelo će izaći brojni kosturi iz ormara, kome je Stevo Krajačić ostavio Udbu u naslijeđe, tko su glavni krivci za pljačku i kriminal u tadašnjoj SR Hrvatskoj i gdje su završile pokradene milijarde iz zemlje. Ni danas nismo otkrili niti jedan slučaj kriminala iz bivšeg sustava, a ti isti ljudi uživaju sve blagodati u ovoj zemlji, koju nikada nisu ni htjeli. Gledam ih kako se prešetavaju po upravama banaka, po marinama koje grade, po tvrtkama koje vrijede milijune i milijune eura i pitam se – jesmo li se za to borili? Istodobno naši branitelji i dragovoljci su stavljeni na margine društva, socijalni su slučajevi, a sve je veći porast samoubojstava i malignih bolesti među tom populacijom. To je tragično, kada sve ovo gledam. Očekujem od ove vlasti da se pozabavi s tim ključnim problemima u zemlji, bez čijeg rješavanja nema napretka, ni za nas ni za zemlju. To je razlog sveukupnog raspada sustava, odlaska mladih, nezaposlenosti i opće besparice. Suočavanje s prošlošću je ključ uspjeha hrvatske države.

• Hoćemo li uskoro doživjeti da se pokrenu istrage za ubojstva i drugih Hrvata?
Nadam se no nemam nikakvih iluzija. Pa nismo istražili ni tko stoji iza ubojstava Mira Barešića, Blaža Kraljevića, Ante Paradžika. Pa njih su ubili isti ljudi koji su ubijali i u Jugoslaviji. Pogledajte koliko neriješenih ubojstava ima diljem svijeta naših istaknutih hrvatskih emigranata, od Brune Bušića, Stjepana Ševe, Zagajskog, Šimundića, Miličevića. Njihove obitelji i dalje traže pravdu i svi okreću glavu od te teme. Kako je moguće da smo uopće prihvatili u hrvatsku državu ljude koji su ubijali i klali Hrvate u Jugoslaviji? Što su se oni probudili jednoga dana i odlučili voljeti ovu zemlju i hrvatske ljude? Teško mi je u to vjerovati.
26-03-2017, 04:24 PM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 15,338
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#34

Quote:Josip Gucić, najpoznatiji udbaški tajkun i slučaj Zagajski

[Image: Gucic_Zagajski_Muenchen.jpg?fit=800%2C547]


Autor: Željko PeratovićObjavljeno: listopad 14, 2017[/url]
Njemačke istrage o ubojstvima hrvatskih emigranata, u kojima je eto svoje mjesto našao i Josip Gucić, čine se dati će veći i drugačiji doprinos novijoj hrvatskoj povijesti nego su se oni, koji su ih podupirali kao “okidač” za “lustraciju”, nadali i očekivali. Moguće da tek sad postaje jasnije što je Zoran Milanović mislio kad je rekao hadezovcima koji su prosvjedovali protiv lex Perkovića da se toga ostave jer će im se dogoditi King Kong.
Josip Gucić, bjegunac od hrvatskog pravosuđa sa adresom u Beogradu, mogao bi imati značajnu ulogu u slučaju u procesuiranju ubojstva Đure Zagajskog, ubijenog od strane UDBA-e 1983-e. Na naslovnoj fotografiji je Gucić u društvu Đure Zagajskog čijem je mlađem sinu Gregoru bio i krizmeni kum.
Njemački istražitelji došli su do pisanih dokaza kako je Josip Gucić bio jedan od suradnika UDBA-e koji je opservirao Đuru Zagajskog i Antu Kostića, ubijenog 1981-e.
Da je Gucić surađivao s UDBA-om u slučaju Kostić do informacija je došla i vojna protuobavještajna služba SIS još početkom 90-ih. U jednom takvom izvještaju spominje se da je Gucić informacije o Kostiću i drugim emigrantima u Münchenu donosio osobno u konzulat SFRJ. O tome sam pisao još 1999-e priloživši faksimil dokumenta SIS-a. Međutim, bilo kakvu istragu s tim u vezi, spriječili su odmah u startu Josip Perković i Gojko Šušak.
Njemački istražitelji raspolažu bogatom, audio i pisanom, zbirkom dokumenata SIS-a, čiju je vjerodostojnost na suđenju Josipu Perkoviću u Münchenu potvrdio bojnik Antonio Lekić, jedan od SIS-ovaca iz Hrvatskog državnotvornog pokreta koji je tu dokumentaciju i prikupljao i dao joj naziv “Predstavka djelatnika SIS-a Saboru RH”. U toj arhivskoj građi su i spomenute informacije o Gucićevoj povezanosti s UDBA-om.

[url=https://i0.wp.com/45lines.com/wp-content/uploads/2017/10/Ivica_Oreskovic_Lekic_Gucic.jpg][Image: Ivica_Oreskovic_Lekic_Gucic.jpg?resize=800%2C536]

Vlasnik fotografije, Ivica Orešković piše da se pored njega – krajnje lijevo, na istoj nalaze Antonio Lekić i njegov brat – u sredini, i Tihomir Orešković – krajnje desno s bradom. Ivica Orešković na svom facebook profilu ovih dana piše da je fotografija nastala 1991. u Gospiću. Zagrebački izvori njemačke istrage javljaju da braća Orešković na sve moguće načine žele doznati što više o istragama ubojstava Đure Zagajskog i Stjepana Đurekovića i da s tim u vezi , neprestano traže pomoć svojih bivših kolega iz SIS-a i HDP-a: Antonia Lekića, Nikole Krište…
Hrvatski špijuni su svojim njemačkim kolegama 2015-e dojavili da je Josip Gucić trebao isplatiti umirovljenom pukovniku KOS-a Milanu Damjanoviću 100.000 eura da bi svjedočio u korist Josipa Perkovića. Prema tim informacijama posrednik između Perkovićeve obrane i Gucića bio je nekadašnji zagrebački zlatar Paško Kačinari. Domagoj Margetić je još 2009-e pak pisao o vezama Paška Kačinarija, Josipa Perkovića i Milana Damjanovića. Prema informacijama dostupnim njemačkom pravosuđu, Damjanović je nakon što mu Gucić isplati 100.000 eura trebao na sudu u Münchenu posvjedočiti da hrvatska UDBA (Mustač i Perković) nemaju ništa s ubojstvom Stjepana Đurekovića jer da je političkog emigranta kao suradnika BND-a obrađivao KOS pa da ga je KOS i ubio. Milan Damjanović nije preuzeo odgovornost u ime KOS-a za ubojstvo Đurekovića, a zagrebački izvori bliski njemačkim istragama tvrde da je Josip Gucić čim mu je Paško Kačinari rekao za Perkovićev prijedlog, isti odbio iz razloga svoje poslovične škrtosti.
Njemački istražitelji raspolažu informacijama o vezama Josipa Gucića s Josipom Perkovićem i bivšim glavnim državnim odvjetnikom RH Mladenom Bajićem. Podsjećam da je upravo Bajić bio prva instanca kojom se poslužila Vlada Zorana Milanovića kako bi opstruirala izručenje Mustača i Perkovića. Tadašnji glavni državni odvjetnik je priopćio da je slučaj ubojstva Stjepana Đurekovića po hrvatskim zakonima u zastari te da šefovi UDBA ne mogu biti izručeni.
Ante Bačoka, nekadašnji glavni pouzdanik DORH-a u istrazi Gucićevog gospodarskog kriminala, više puta mi je tijekom 2014-e 2015-e ispričao da ga je Mladen Bajić osobno odstranio iz istrage 2003-e nakon što ga je posjetio Saša Perković, sin Josipa Perkovića, tada savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Stjepana Mesića.


[Image: Gucic_Bacoka_Perkovic_Bajic-e15080125422...=794%2C600]


Bačoka je predsjednik udruge “Korektiv”, a o svom iskustvu s Perkovićem, Gucićem i Bajićem govorio je javno koncem 2016-e na predstavljanju knjige Darka Petričića “Pravosudna i policijska mafija” (od 03:50 do 05.00 minute).
Josip Gucić je pobjegao iz Hrvatske 2008-e nakon što je svu imovinu u zemlji prepisao na djecu i prije nego mu je određen pritvor zbog slučajeva u kojima je i Bačoka svjedočio. To podsjeća na aferu “srebro” iz 1978-e kada mu je milicijski inspektor zagrebačkog SUP-a Mate Laušić dao jugoslavensku putovnicu prije nego što bi ga zatvorili. Gucić je u Zagrebu osuđen na 3 godine zatvora, a u Njemačkoj je odmah nastupio na emigrantskoj sceni predstavljajući se velikim simpatizerom i logističarom. Hvalio se i velikom količinom zlata koju navodno ima deponiranu u Švicarskoj, i kojom namjerava financirati aktivnosti emigrantske grupe Stanka Nižića, Luke Kraljevića, Ante Kostića i Đure Zagajskog. Svi su oni, osim Luke Kraljevića, koji je preživio više atentata, ubijeni od strane UDBA-e.
Prema informacijama njemačkih istražitelja, Mate Laušić je 1990-e omogućio Guciću povratak u Jugoslaviju prije prvih demokratskih izbora pribavivši mu nove dokumente. Nije dugo trebalo da Laušić postane podređeni, – šef Vojne policije, a nadređeni mu Josip Perković pomoćnik ministra obrane za sigurnost. Kada je maknut iz MORH-a, Laušića je Josip Gucić zaposlio kao savjetnika za sigurnost predsjednika uprave “Getroa”.


[Image: Gucic_Lausic_Susak_Perkovic.jpg?resize=699%2C522]
Zaštitnici Josipa Gucića: Mate Laušić, Gojko Šušak i Josip Perković.

Kada sam početkom 1999-e u “Globusu” objavio tekst o Gucićevoj suradnji s UDBA-om u slučaju Ante Kostića, a čime je još početkom devedesetih raspolagao SIS, tadašnji Globusov kolumnist Slaven Letica mi je ispričao da je on s Franjom Tuđmanom još 1989-e boravio u Münchenu kod Gucića, jer da je ovaj bio glavni logističar HDZ-a za Njemačku. Letica mi je tada posvjedočio da je UDBA preko Gucića u Njemačkoj stavila na raspolaganje HDZ-u svoju suradničku infrastrukturu.
Kako je poznato, na prvim demokratskim izborima 1990-e Franjo Tuđman je pobijedio u svojoj izbornoj jedinici u Dubravi gdje mu je logističar bio Josip Gucić. Tada je u svijet otišla slika o HDZ-u kao stranci primitivaca koja izbornu pobjedu proslavlja pečenjem volova u Dubravi. Kasnije je krenuo Gucićev poslovni uzlet u Hrvatskoj kada mu za vrijeme rata uglavnom MORH Gojka Šuška namješta poslove i firme poput “Rudara” i slično. Nešto je o tome devedesetih pisao za strane medije i novinar Igor Vukić, tada blizak Antoniu Lekiću i Nikoli Krišti, spomenutim SIS-ovcima čija je “Predstavka” dio dokaznog materijala kojim raspolaže njemačko pravosuđe u procesima za ubojstva emigranata.


Quote:Iako ce se Lončar/Jelavićeva grupa još boriti protiv rezultata izvanredne skupštine, najvjerojatnije je ipak da je Gucić odnio još jednu pobjedu. Zasad mu ide dobro, postkomunistička Hrvatska za njega je kao velika robna kuća: dolazi s vrećama para i kupuje sve što mu se svidi. Vratio se 1990. u zemlju, izvrsno potkožen nakon samo 13 godina boravka u Njemačkoj. Tamo je emigrirao nakon što je osuđen na tri godine zatvora zbog upletenosti u veliki šverc srebra iz kosovskih rudnika. No, po povratku nitko ga nije pitao za kaznu – postao je veliki financijer HDZ-ove predizborne kampanje, donator vojske. Budući da je davao tamo gdje su to vlasti i očekivale, nitko ga nije pitao za porijeklo novca.
I to ga donekle razlikuje od “kapitalista” što su poduzeća kupovali kreditima državnih banaka koje su kasnije vraćali iz imovine kupljenog poduzecć: Gucić plaća “živom lovom” i pošteno isplaćuje “male dioničare”. Primjerice, 75 ili 80 posto od nominalne cijene dionica koju plaća Gucić sasvim je pristojna cijena i predstavlja primamljivog vrapca u malodioničarskoj ruci, jer su cijene većine dionica u Hrvatskoj pale na svega 20 do 30 posto nominalne vrijednosti. Štoviše, u “Ferimportu” je dionice kupovao “kesom”, bez otezanja.
Josip Gucić nedavno je potrošio i 140 tisuća maraka kupujući umjetnine na humanitarnoj aukciji što ju je organizirala Ankica Tuđman. Ogroman novac i dobri odnosi s vlastima – tko zna gdje će mu biti kraj…
Igor Vukić, AIM, ZAGREB, 9.1.1997.

Da, Josip Gucić je završio opet u emigraciji
. Ovaj put u Srbiji, iz koje su njegovi roditelji, dok joj je Kosovo bilo sastavni dio, točnije iz Janjeva, odselili nakon 2. svjetskog rata u Zagreb. Istina, prije seljenja s Janjeva, još je Gucićev otac radio za UDBA-u, za Aleksandra Rankovića, jer su Janjevci kao manjina na Kosovu bili bliski s Albancima za razliku od Srba, i preko njih se moglo lakše uhoditi “iredentiste”.
A samo je upućenima jasno kako je spomenuti novinar Igor Vukić kao nekad oštar kritičar HDZ-a, danas mogao završiti kao povjesničar Srbin, koji promovira tezu o “trostrukom logoru Jasenovac”, a čime se hrani ekstremna desnica u Hrvatskoj.
[Image: Gucic_Hasanbegovic_Kristo_Dodig.jpg?resize=500%2C763]
“Istraživački” rad Igora Vukića vezano za Jasenovac osobito podupire Zlatko Hasanbegović, bivši ministar kulture kojeg ovdje vidimo na slici s bivšim pomoćnikom ministra za SIS Goranom Dodigom – lijevo, i Nikolom Krištom, koautorom spominjane “Predstavke časnika SIS-a”.
Njemačke istrage o ubojstvima hrvatskih emigranata, u kojima je eto svoje mjesto našao i Josip Gucić, čine se dati će veći i drugačiji doprinos novijoj hrvatskoj povijesti nego su se oni, koji su ih podupirali kao “okidač” za “lustraciju”, nadali i očekivali. Moguće da tek sad postaje jasnije što je Zoran Milanović mislio kad je rekao hadezovcima koji su prosvjedovali protiv lex Perkovića da se toga ostave jer će im se dogoditi King Kong.
14-10-2017, 11:48 PM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 15,338
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#35

Quote:Udbaška bajka Ante Nobila: Opravdava zločinca Perkovića, a napada njegove žrtve



[Image: H20181203023889-860x573.jpg]


Piše Dražen Ćurić 04.12.2018
U dobro ispunjenom Novinarskom domu odvjetnik Anto Nobilo predstavio je knjigu „Obrana hrvatskog obavještajca Josipa Perkovića na njemačkom sudu”. Probrano društvo hvalilo je takozvanu „odvjetničku prozu”, biranim riječima govorilo o udbašima i Perkoviću kojega su predstavljali kao komunističkog James Bonda, ali zato, sudeći po medijskim izvješćima, nisu pokazali empatiju prema ubijenom Đurekoviću, njegovoj obitelji i svim ostalim žrtvama udbaških egzekucija koje su organizirali Perkovićevi drugovi iz zloglasne komunističke tajne službe.
A takva je i Nobilova knjiga. Posebno je znakovit način na koji je opisao žrtve udbaških progona, Perkovićeve protivnike i napose svjedoke koji su govoreći istinu pomogli da se zadovolji pravda. Nobilo nema ni mrvicu empatije, o žrtvama piše hladno, bez imalo emocija i s jedva prikrivenom mržnjom.
Predgovor je napisao poznati odvjetnik Čedo Prodanović koji se pohvalio da poznaje Nobila još iz sredine sedamdesetih godina kada su kao mladi i ambiciozni komunistički aparatčici sanjali o velikim karijerama javnih tužitelja. Prodanović u predgovoru priprema terene za Nobila koji je očito napisao knjigu ne smo da brani svog klijenta, nego i zato da kroz obranu Perkovića amnestira represivni aparat komunističkog sustava.
Prodanović se požalio da se Nobilo zbog obrane Perkovića morao sukobiti s dva politička, obavještajna i pravosudna sustava. Iako je stručnjak za kazneno pravo, Prodanović se pravi nevježa i konstatira da knjiga ne daje do kraja odgovor na pitanje zbog čega toliki interes i uloženi napor hrvatskog pravosuđa da se izruči Perkovića i Mustača koji su, „osim što su bili rukovoditelji Službe za zaštitu ustavnog poretka, kolokvijalno zvane Udbe, nakon raspada SFRJ imali nemale zasluge za organizaciju sigurnosno-obavještajnog sustava u samostalnoj Hrvatskoj”. Kao vrstan pravnik zna odgovor, ali ga namjerno prešućuje.
Perković je izručen jer je naručio ubojstvo nedužnog čovjeka koji je dobio politički azil u Njemačkoj. Hrvatsko pravosuđe gotovo četvrt stoljeća nije učinio ništa jer su strukture koje su štitile Perkovića bile prejake.
Prodanović se pita jesu li to političari koji „putem medija kondicioniraju javnost i u ovom slučaju unaprijed stvaraju društvenu atmosferu pogubnu po Perkovića i Mustača”. No, stvari se ovdje mogu gledati i drugačije, jer znamo da su političari i dio medija dugo vremena stvarali atmosferu pogubnu za pravdu. Štoviše, sramota je za hrvatsku državu da se glavni organizator likvidacije slobodno šetao po zemlji te da je dugo vremena bio jedan od najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj, svojevrsni vladar iz sjene. Prodanovića ne zanima pravda i sve svodi na političke obračune, kao da u slučaju izručenja Perkovića ne postoji očiti sukob dobra i zla. Ali zato Prodanović napada desne političke stranke, neke medije i Katoličku crkvu.
„Po svemu sudeći u konkretnom „slučaju Perković” željelo se iskoristiti priliku da se, kad već od nekih dugo zazivana lustracija u hrvatskom društvu nije provedena, barem u ovo slučaju lustriraju eminentni pripadnici i zaštitnici starog „jugokomunističkog” sustava. Pritom proizlazi da su vladajuća politika i pravosuđe tek ustrašeni taoci takvih sve glasnijih tendencija i zahtjeva radikalno desnih političkih stranaka i udruga, medija, crkvenih krugova, naglašava Prodanović koji dodaje da ne treba zanemariti niti činjenicu da je, donoseći takvu odluku, hrvatsko pravosuđe pokazalo podanički odnos prema zahtjevima „jače strane”- Savezne Republike Njemačke.
Navodi da nema bitne razlike između Hrvatske i Njemačke kad se politika i ideologija umiješaju u sudski postupak i kada, kao što to autor na jednom mjestu navodi, za takve slučajeve ne vrijede klasična pravila suđenja. Prodanovića očito smeta što je uopće došlo do suđenja Perkoviću i što je, zasluženo, dobio doživotni zatvor.
Autor knjige Anto Nobilo tvrdi da je do izbijanja „slučaja Perković” vjerovao, kao i drugi ljudi u Hrvatskoj, da je u zemljama duge demokracije, za razliku od tranzicijskih zemalja, sudstvo čvrsto odvojeno od sudske vlasti.
„Ta tranzicijska romantika bila je jedan od mojih velikih problema sve dok nisam našao način da se suočim s tom svojom predrasudom”, piše Nobilo.
Opisuje ubojstvo Đurekovića, odnos Krunoslava Pratesa i Perkovića koji ga je osobno vrbovao za suradnju s Udbom.
I on se žali na medijsku kampanju, kroz koju su se prelamali različiti politički interesi, od kojih su svi, tvrdi, bili na štetu Josipa Perkovića.
Uvjeren je da su stručne službe pripremile „lex Perković” te tako amnestira tadašnjeg premijera Zorana Milanovića i ministra Orsata Miljenića. Teško je povjerovati u ove tvrdnje jer je puno realniji scenarij da su Perkovićevi prijatelji i Milanović bili na istom zadatku u spašavanju bivšeg udbaša.
Napada Šeksa kojeg naziva agentom Sova ističući da je on bio jedan od najvećih zagovornika izručenja Perkovića Njemačkoj. Citira i izjavu kardinala Bozanića na misi za domovinu koji je, sasvim opravdano, kritizirao vlast koja donosi zakon koji štiti zločince.
Knjiga je mješavina šturih pravničkih formulacija, nekih vrijednih i manje vrijednih povijesnih podataka, ali i čudnovate fikcije koja je na razini žutog tiska. Nobilo „otkriva” kako je provodio vlastite istrage koje su loša mješavina metoda iz starih udbaških priručnika i špijunskih filmova. Tako iznosi podatake da ga je u njegovom specijalnom zadatku u privatnoj istrazi pratio bivši policajac izvjesni Bobo Rodić. Opisuje kako su ulazili u neke gostionice, sjedali za različite stolove, a Rodić pratio sve što se događa oko njega.
Nobilo u više navrata ističe da je njemačko pravosuđe korumpirano te pod kontrolom politike pa čak i tajnih službi. Paranoičan je da se u obranu Perkovića ne ubace agenti BND-a. Zapravo, nevjerojatno je kako jedan odvjetnik ima tako malo povjerenja u pravosudni sustav.
Možda Nobilo i nesvjesno na njemačko pravosuđe prenosi one karakteristike komunističkog pravnog sustava u kojemu je stasao i iz čijeg mentalnog sklopa nikada nije izišao.
Da bi sebi pripisao puno veću važnost, uporno piše da ga prate razni agenti i provokatori.
Perkovića predstavlja kao dobrog čovjeka i jako moćnog obavještajca koji i dan danas, dok je u zatvoru, ima dobre veze u Njemačkoj.
Nobilo opisuje i sastanak s dva agenta u nekom berlinskom hotelu koji mu objašnjavaju da suđenje neće biti pravedno. Navodno su mu rekli: „Ovdje vrijede neka druga pravila.”
Vodio je privatnu istragu protiv Bože Vukušića, a često je imao pomoć nekih neimenovanih Hrvata koje je, navodno, slučajno sreo ili ih je slučajno nazvao.
Anto Nobilo je fasciniran radom zloglasne Udbe, u nekim istragama koristio je i njene metode i njene veze. Zato nema puno lijepih riječi o sadašnjim hrvatskim vlastima, pravosuđu i politici. Samo su dobri Udba i Josip Perković, a svi ostali su vrijedni prijezira. Promotori knjige hvale ovaj uradak kao odvjetničku prozu, a mi je s punom odgovornošću ocjenjujemo kao plitku i neiskrenu udbašku bajku.
05-12-2018, 08:28 PM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 15,338
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#36

Quote:NOBILOV FILOUDBAŠKI PAMFLET: ‘Ubijalo se samo teroriste…” (str. 109)

U knjige se nalazi i fotografija Perkovića i Mustaća neton nakon izricanja presude doživotnog zatvora. U stanju su šoka, blijedi i smrtno ozbiljni, na licu im se ocrtava grč i nemoć, ali je zato Nobilo nasmiješen.


[Image: ante-nobilo-knjiga-735-735x400.jpg]

PIŠE: Dr. Ivica Granić 08.01.2019
Kakav se to nesvakidašnji talent skriva u historijskoj pojavi Ante Nobila? Njegova knjiga, zapravo zbirka filoudbaških pamfletića naslovljenih ‘Obrana hrvatskog kontraobavještajca Josipa Perkovića na njemačkom sudu’, VBZ, Zagreb 2018. svojim bi stilom ali i sadržajem mogla biti svojevrstan nastavak Josipa Manoliće ‘Špijuni i Domovina’ ili čak nastavak ‘svetog četveroknjižja’ poznatog i kao ‘manolićeve knjižice’, stvarnog ili predmnijevanog autora Franje Maletića.
Već nakon prvih desetak pročitanih stranica jasno je kako autor čitateljstvo ne namjerava previše maltretirati navođenjem izvora, citata i činjenica iz kojih bi analitičari mogli izvući bilo kakav logičan zaključak.
Mnogo se u zadnje vrijeme govori o Anti Nobilu. Njegov lik i djelo podvrgavaju se svakodnevno repetitivnome javnome proučavanju gotovo kao da je šef Ujedinjenih naroda ili barem obnovitelj pokreta nesvrstanih, a ne obična podvala, kroničan gost društvenih kronika koji se voli ponavljati u dosjetkama, a u zadanome političkome sustavu još uvijek traži svoj pravi smisao postojanja.
Čas bi bio odvjetnik, čas političar, no dojam je kako se radi o čuvaru svetog kriptoudbaškog grala koji, i kada bi htio, nema pravo niti smije ustuknuti.
Puno toga drugarski je svaljeno na njegova nejaka pleća. Do sebe, međutim, drži. Figuru teše svakodnevnim treninzima u raznim zagrebačkim teretanama, a markirana garderoba najboljih svjetskih modnih kreatora nije mu strana. Da kojim slučajem nije prebio vlastitu suprugu, kao i neke slučajne prolaznike u Gajevoj ulici u Zagrebu, moglo bi se kazati kako se radi o duševno posve uravnoteženoj osobi.
Izašla mu je, kratko nakon debakla u njemačkoj sudnici, spomenuta knjiga, kojom pokušava proizvesti svoju javnu reaktualizaciju, odnosno popraviti i promjeniti svoj političko – pravosudni renome.
Umjesto zadrtosti, nedodirljivosti, nepotizma, svađe i drugih sastavnica njegove osobnosti koje nam je prodavao godinama, ‘novi Nobilo’ nudi otvorena vrata dvora, smireni ton, opušteni nastup, nepatvoreni smiješak, dakle umjesto neurotske grimase toleranciju i prijateljstvo.


My name is Nobilo, Ante Nobilo
Zapravo, čitateljstvo pred sobom ima detektivski roman u kojem autor, po vlastitome nahođenju, piše scenarij, bira likove i dijeli uloge. Pozitivne i negativne, važne ili nevažne, već prema svojim interesima i uvjerenjima. U središtu njegove pozornosti glavni lik nije, kako bi se na prvi momenat činilo, Josip Perković. Nije čak niti Krunoslav Prates, ponajmanje je to ‘niskoprofilni’ Zdravko Mustać. Glavni lik nije čak niti Stjepan Đureković, divljački izmasakrirana žrtva od strane Titovih krimosa, koji su terorom i bestijalnošću mogli konkurirati čak i puno razvikanijima STASI-ju ili rumunjskom Securitateu. Glavni lik u tom romanu zapravo je sam autor, Anto Nobilo!
Odmah u uvodu čitateljstvu nije propustio napomenuti kako je bio briljantan branitelj na dva važna međunarodna procesa, najprije generalu Tihomiru Blaškiću u Haagu, zatim i Perković-Mustaću u Münchenu. Zatim se prisjetio i svoje obrane nekadašnje Sanaderove uzdanice, žovijalnog Podravca Damira Polančeca. Sve ih je, dakle, Nobilo branio.
Zlobnici bi kazali ‘onako kako ih je branio, još su dobro i prošli’. Niti u Hagu, niti u Münchenu a niti u Zagrebu nije uspio obraniti apsolutno ništa i nikoga. Blaškić je, nakon što je odrobijao svojih nešto više od dosuđenih devet godina, iz Haga izišao kao osuđeni ratni zločinac, Perković i Mustać u Njemačkoj gule doživotnu a ‘milo dijete’ Polančec, nakon što je ga je Nobilo nagovorio na nagodbu sa Sudom, valjda misleći kako će na taj način biti oslobođen, mjesecima je kasnije ponavljao kako je osuđen apsolutno nevin.
Za obranu Perkovićevog suradnika Pratesa, koji također guli doživotnu u Njemačkoj, bio je zainteresiran tek neki niži njemački odvjetnik. Kuloari prepričavaju kako UDBA po pitanju Pratesa i nije bila osobito zainteriserana, podredno niti izdašna, tako da naš junak nije pokazivao naročit interes za taj proces. Za Pratesa je taj proces nesumnjivo velika tragedija, no za čovječanstvo ne znači apsolutno ništa.


Pravo na šutnju u interesu UDBA-e?
Odmah na početku sudskog proseca ‘Perković Mustać’, u nedostatku bilo kakve suvisle argumentacije koja bi na bilo koji način išla na ruku okrivljenicima, Nobilo kao iskusan odvjetnik poseže za razno raznim procesnim igrokazima i doskočicama te svoju obranu temelji na ‘neiznošenju obrane’, dakle na – šutnji.
Spomenuta taktika ni u kojem slučaju nije odabrana slučajno! No, pravo je pitanje jesu li toga bili svjesni upravo Perković i Mustać. Taktikom neiznošenja obrane, dakle šutnjom, Nobilo ‘umrtvljuje svoje pacijente’, čak do te mjere da im nije dozvolio bilo kakvu komunikaciju ili nagodbu sa Sudom. Nije im dopustio čak niti otkrivanje imena operativaca njemačkih tajnih službi koje su zavrbovale jugoslavenske službe svojim ‘tradicionalnim metodama’, što bi im njemački Sud svakako honorirao prilikom ‘rezanja kazne’.
Travestija je odmakla do te mjere da Perkoviću i Mustaču nije dopušteno čak niti ispitivanje nekih svjedoka s kojima su surađivali, čiji bi im iskazi svakako mogli biti od koristi. Radi se o svjedocima – suradnicima s kojima je Perković surađivao dok je bio pomoćnik ministra obrane, Gojka Šuška, također i kada je bio moćni savjetnik dr. Miroslava Tuđmana, šefa Hrvatske izvještajne službe (HIS). Pojednostavljeno rečeno, oni nisu smjeli govoriti!


‘Tjerali ste lisicu, a istjerat će te King Konga’  
Bivši je predsjednik hrvatske vlade, Zoran Milanović, nakon što je shvatio kako će Hrvatska unatoč opstrukciji nikada žilavijih filojugoslavenskih elemenata ipak morati isporučiti Perkovića i Mustaća, vrlo naivno izjavio ‘kako će neki tjerajući lisicu istjerati King Konga’.
Zapravo je Milanović na taj način demonstrirao koliko malo razumije o čemu se zapravo radi, bilo je jasno kako uopće ne razumije način i metode funkcioniranja jugoslavenskih tajnih službi, a podredno je demonstrirao i zavidan stupanj političke nezrelosti. Milanovićevo se proroštvo, dakle, nije ostvarilo jednostavno stoga jer se nije niti moglo ostvariti, King – Kong jednostavno ne smije biti istjeran!
Mora se priznati kako je Nobilo spomenutu taktiku odabrao maherski. Jer, da nije bilo tako, za pretpostaviti je kako bi optuženici, pod teretom nepobitnih dokaza i predmnijevanim godinama mogućeg pržuna, možda izgubili kontrolu nad sobom te propjevali i započeli suradnju sa Sudom. Ovako je sve bilo pod kontrolom, nakon izricanja presude mnogi su odahnuli, čak i oni koji su nominalno zagovarali izručenje Njemačkoj, a potajno se bojali istjerivanja ‘King Konga’.


Nova ‘imena i prezimena’ koja nismo doznali
Josip Perković je zasigurno jako dobro poznavao svoju suradničku agenturu, i to ne samo onu s područja bivše socijalističke Hrvatske i BiH, nego i onu iz Kanade, SAD-a, Australije, Njemačke, Škotske, Engleske, i tako dalje. Zanači kako sa svim tim agenturnim popisima nograničeno raspolaže Nobilo. Osim tih popisa Perković je Nobilu, po vlastitom priznanju, ustupio i svoje naročito dragocjene ‘osobne bilješke’ o nemalom broju suradnika, što Nobilo vrlo proračunato iznosi u javnost tijekom jednog ciljanog untervjua, kao upozorenje onima koji bi se drznuli, udbaškim riječniko kazano, prijeći određene granice.
Ostali su kratkih rukava i oni koji su se nadali kako će proces Perkoviću i Mustaću  iznjedriti nova, do sada nepoznata, suradnička imena bivše UDBA-e ili neke druge tajne službe. To je možda bilo i prenaivno očekivati, naime takav gaf bivši UDBA-ši sebi svakako ne bi dozvolili, a da sve prođe u najboljem redu, kao osigurač je instaliran je upravo Ante Nobilo.
Ono što se s današnje distance može zaključiti jest činjenica kako je ‘proces izručenje Perkovića i Mustaća Njemačkoj’, posve paradoksalno, ipak ‘otišao na stranu’ onih koji su se protivili izručenju. Zbog čega je to tako, je li sve bilo unaprijed režirano, je li se Hrvatska vlast u proces uključila ‘s figom u džepu’, sve to ostaje otvoreno i u domeni špekuliranja. Svakako, to što su tek Perković i Mustać osuđeni na kaznu doživotnog zatvora zasigurno nije pomutilo dobro raspoloženje niti Nobilu a niti njegovim pajdašima. Od samog početka o svemu se vodilo računa, kolokvijalno rečeno – ništa nije prepuštalo slučaju.
Nema nikakvih dokaza kako je UDBA-in analitičar iz tog vremena, Jan Gabriš, likvidiran, no veliki broj ljudi vjeruje kako on, kao iskusan i dobro uvježban agent, nikada ne bi počinio samoubojstvo. Kao glavni arhivar UDBA-e previše je znao, a tijekom sudskog procesa u Njemačkoj dao je izjavu kako se ‘uništeni dosjei ipak mogu rekonstruirati’.
Vjeruje se kako je ta izjava bila fatalna i kako ga je ‘koštala glave’.


Moć i nemoć jugoslavenskih tajnih službi
Ante Nobilo kroz svoju knjigu kontinuirano provlači opasnu tezu kako ‘Jugoslavija nije ubijala svoje kritičare’. ‘Ubijalo se samo teroriste’ koje se nije moglo spriječiti drugim sredstvima, a zemlja domaćin odbijala ih je procesuirati.”(str. 109)
Njegovu tvrdnju, bolje kazati vrlo opasan i do sada nezabilježen pokušaj podvale, demantiraju činjenice, imena i prezimena likvidiranih pripadnika hrvatske političke emigracije koji su zagovarali stvaranje slobodne i samostalne hrvatske države, naravno posve nenasilnim sredstvima. Ogromna sredstva koja je bivša jugoslavenska državna tvorevina trošila na svoj represivni aparat nisu mogla zatrti ideju stvaranja suverene hrvatske države. UDBA je bila nemoćna i to ih je beskrajno ljutilo, stoga im i nije preostalo ništa drugo nego da ‘odabrane mete’ jednostavno proglase teroristima.
Ante Nobilo u svojoj knjizi na nekoliko mjesta navodi kako ‘posjeduje sav Perkovićev arhiv’, dakle dosjee jugoslavenskih tajnih službi. Onda je zasigurno vidio kako su agenti UDBA-e režirali kojekakve terorističke akcije poput niza eksplozija na jadranskoj obali, zatim eksplozije u zagrebačkoj NAMA-i, nepostojeći eksploziv u Paromlinskoj ulici u Zagrebu, eksploziju u beogradskom kinu, skrnavljenje desetina židovskih nadgrobnih spomenika na Mirogoju, i tako dalje.
Za sve to lažno su optuženi pripadnici hrvatske političke emigracije, a na toj platform, čini se, i dan danas pleše Anto Nobilo.


Tko će pročitati Nobilovu knjigu?
Nobilova knjiga ‘debela’ je točno 531. stranicu. Sudeći po do sada objavljenim reakcijama malo tko će istu pročitati. ‘Salonska ljevica’ svakako neće jer ih to previše ne interesira, a tzv. desnica niti će knjigu kupiti niti će pročitati, jer dolazi od strane ‘mrskog neprijatelja’. Lakše je na nekom portalu površno pogledati ‘o čemu se radi’, jer je to i više nego dovoljno za ‘ozbiljne razgovore’ po tržnicama i kafićima.
No, kada bi je kojim slučajem pročitali s nekim tezama gospodina Nobila svakako bi se složili. Naročito onoj kako je UDBA na noge osovila i HDZ i SDP, kako među tim strankama suštinski nema bitnijih razlika te kako UDBA i dan danas putem tisuća svojih nevidljivih pipaka upravlja Hrvatskom te praktički drži sve poluge moći.


Špijunsko leglo Bayerischer Hof                                              
Dolaskom u München Ante Nobilo se smjestio u hotel ‘Bayerischer Hof’. Spomenuti hotel godinama slovi kao špijunsko leglo raznih (bjelo)svjetskih službi te solo – mračnjaka iz obaviještajnog miljea. Tu primjećuje političke uglednike, bogataše, obavještajce, mnoge ljude bliske krupnom kapitalu od kojih dosta iz država bivše Jugoslavije. ‘Javljaju mi se. U pravilu diskretno prijateljski. Neki su prijatelji mojih klijenata. Pitaju trebam li što. Bivši objavještajci iz Jugoslavije sada su očito poslovni ljudi. Diskretno daju do znanja tko su.’ (str. 60) ‘Preko nekih Perkovićevih veza dobivam ponudu bivših objavještajaca za pomoć u obrani. Zakazuju mi sastanak u Berlinu. Moja veza odvodi me u hotel smješten u elitnoj četvrti Berlina.’ (str. 61)
Poznato je kako pripadnici njemačkih tajnih službi nisu imali dobro mišljenje o hrvatskim obavještajnim službama, znajući tko, kako i na koji način su formirane. Smatrali su kako kako će ljudi stasali u demokretakoj Hrvatskoj ipak biti nositelji hrvatskih tajnih službi. Ostali su nemalo iznenađeni nakon što su shvatili kako su, u većini, u pitanju opskurni Titovi killer, koji su ‘zanat pekli’ upravo u Njemačkoj, likvidirajući posve nevine i nezaštićene ljude, čiji je jedini grijeh bio ljubav prema vlastitoj Domovini.


Pobjeda lijeve koalicije nakon tuđmanove smrti
Nakon trećesječanjskih izbora 2000. godine vlast u Hrvatskoj preuzima SDP, skupa sa pet ostalih koalicijskih partnera. Netom nakon preuzimanja vlasti dolazi do ‘mini državnog udara’ nakon čega SDP preuzima i HIS i SIS, praktički svu obaviještajnu zajednicu, koja Nobilu odmah širom otvara najtajniji dio svojih arhiva.
‘Iskorištavam taj prijelaz i prije nego što je nova vlast potpuno preuzela nadzor, ulazim u najtajniji dio arhiva tajnih službi. U podrumu centrale tajne službe u Zagrebu pronađem cijeli arhiv Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Isti onaj koji sam godinama neuspješno tražio po Bosni i Hercegovini. Istodobno mi novi predsjednik Hrvatske, Stjepan Mesić, otvara i Tuđmanov arhiv.’( str. 71.)
Nakon ‘ulaska’ u arhive, tvrdi Nobilo, samo iz arhiva jugoslavenske Službe državne sigurnosti (SDS)  prikupio je 2000. stranica relevantnih dokaza. (str. 109) .
Nobilu pri tom pomažu mnogi Boljkovcu lojalni obavještajci koji su još uvijek radili u službi. ‘Osim toga, on je bio oficir Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA) kotar Karlovac. Boljkovca poznajem cijeli život. Za njega sam vezan prijateljstvom svog oca. Dok je bio sekretar SUP-a ili šef policije Karlovac, početkom 60-ih godina, otac Ivo je bio Boljkovčev pomoćnik  za pravna, kadrovska i opća pitanja. ( str. 74)
U ‘Hrvatskoj izvještajnoj službi’ (HIS) u kojoj je Josip Perković bio savjetnik Miroslavu Tuđmanu, Nobilo tvrdi kako je mogao računati na dva do tri operativca u centrali u Zagrebu i jednog operativca u Bosni i Hercegovini. Jedan obavještajac RH u inozemstvu bio mi je dosta kooperativan’. (str. 71.)
Motivi za Đurekovićevu likvidaciju
Nadalje u svojoj knjizi Nobilo, mora se priznati poprilično naivno, čitateljstvu pokušava podvaliti tako što relativizira motive koji su doveli do likvidacije Stjepana Đurekovića. On krajnje amaterski praktički cijeli slučaj pokušava proglasiti nesretnih slučajem. U tom smislu on objavljuje kako je u posjedu arhiva rada SDS-a Hrvatske koji se odnosi na taj slučaj, iznosi neke podatke koji čitatelju sugeriraju kako jugoslavenske tajne službe i nisu imale osobit motiv za likvidaciju Stjepana Đurekovića.
Kako im Đureković, jednostavno rečeno, ‘nije bio zanimljiv’. Navodi kako iz analize dostupne dokumentacije nedvojbeno proizilazi da je SDS Hrvatske planirao tek ‘samo otmicu’ Stjepana Đurekovića, i to putem nekih beogradskih kriminalaca. Dakle, nikako likvidaciju jer je UDBA, sugerira Nobilo, likvidirala isključivo teroriste, što Đureković ipak nije bio. Ne treba posebno napominjati kako je njemački sud nepobitno utvrdio posve suprotno, zbog čega Nobilovi klijenti i gule doživotne kazne u njemačkom zatvoru.   


Nobilov pogled na ‘Hrvatsku neprijateljsku emigraciju’
Ante Nobilo ukupnu iseljenu hrvatsku praktički pokušava podvući pod neprijateljsku emigraciju. Iako se radi o raznim strukturama, dakle raznim obrazovnim, ekonomskim i društvenim profilima, od ugostitelja do zastupnika u Bundestagu, od običnih majstora do vlasnika velikih tvornica i koncerna, od studenata do uglednih znanstvenika, i tako dalje, Nobilo vrlo podcjenjivački piše o njima, vrijeđa ih i omalovažava.
‘Analizirajući te emigrante, koliko god paradoksalno izgledalo, shvatio sam da njima Jugoslavija i UDBA najviše nedostaju. To su redom slabo ili nikako obrazovani građani iz nerazvijenih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Mnogi od njih žive više od trideset godina u Njemačkoj, a tek natucaju njemački. Svaki od tih svjedoka inzistirao je na davanju iskaza na njemačkom, ali već nakon par minuta sudac bi izjavio da ga ne razumije dobro i zatražio da iskazuje na hrvatskom.
Očito se nikad nisu uklopili i etablirali u njemačko društvo. Funkcionirali su u sklopu hrvatskih grupacija. Njemačka ih nikad nije prihvatila, Hrvatska ih je izgubila, a oni su mentalno ostali u svome selu u 60-im, 70-im godinam prošlog stoljeća. I onda se srušio njihov svijet. Jugoslavija se raspala. Nema više demonstracija, nisu više nikomu važni. Razvili su negativan stav prema sadašnjoj Hrvatskoj. Ništa im tu ne valja.’
Naravno, takav nije jedino Krunoslav Prates, njemu simpatičan emigrant, koji zbog sudjelovanja u ubojstvu također guli kaznu doživotnog zatvora u Njemačkoj. On, zbog svoga plemenitog izgleda, kako tvrdi Nobilo, ‘očito nikada nije fizički radio’.
Krunoslav Prates ‘izrazito mršav, čovjek srednje visine, za svoje godine previše mršav. Ima tanke noge i ruke. Očito nikad nije fizički radio. Čelno je oćelavio, ali vijenac kose sa strane i stražnje strane lubanje pušta, tako da je kosa sapeta u dugi rep. Vrlo je tih, miran. Nikakve agresije u njemu nema’, zaključuje poeta Nobilo.
Na stranicama 164/165. Nobilo nastavlja s uvredama i omalovažavanjem hrvatske dijaspore pa navodi kako su ‘… obvezno tu bili polovni, ali veliki Mercedes, karirano odijelo, šarena košulja i još šarenija kratka kravata, sve jakih boja, koje se međusobno tuku. Tu je predebeli trup koji se ne može  obuhvatiti sakoom, pa se stoga sako nosi raskopčan. Dugmad na košulji zbog trbuha doslovce puca, a kravata ne može obuhvatiti cijeli trbuh. Tu je i govor u dijalektu, kao da je jučer otišao iz svog kraja.’
Ovi navodi zapravo su izvrsni i, u konačnici, do kraja razotkrivaju svu bijedu i nemoć Ante Nobila, dakle njegovu čistu kapitulaciju. Jer su ga upravo ti i takvi ‘primitivci s polovnim mercedesima’ dokrajčili i pobjedili, klijente mu doživotno strpali u zatvor, a njemu, Nobilu, i nije preostalo ništa drugo doli vrijeđanja i omalovažavanja. Na to više ne treba trošiti riječi. Svakoj budali njegovo veselje, stara je mudrost.


‘Nas dva brata skupa ratujemo’
Uz Hrvoja Klasića i Ninu Pavića knjigu je predstavilo ‘drugo oko u glavi’, notorni Čedo Prodanović. Teško je Nobilo mogao naći svog većeg apologeta od Prodanovića. Zapravo, jedino bi Prodanoviću po tom pitanju mogao konkurirati upravo Nobilo, koji kontinuirano ističe svoju snalažljivost, društveni utjecaj, neustrašivost, uspješnost u svemu i svačemu, naročito u poraznim rezultatima obrane svojih klijenata.
Ante Nobilo, unatoč činjenici kako je u Njemačkoj ostavio klijente da gule doživotne kazne, navodi kako je procesno i izvanprocesno nadmudrio praktički sve i svakoga, od njemačkih do hrvatskih obavještajaca, on je čak i Stipu Mesića pretvario u svoga potrčka. Teško je pobrojati sve Nobilove uspjehe, to je možda i najgroteskniji dio ove knjige. Čak je i od suca Ivana Turudića napravio sebi korisnu budalu, njemu služi i DORH.
Umjesto ‘captatio benevolentiae’ on na predsjednika njemačkog suda udara bezobrazlukom i ponosan je što je izazvao kod njega veliki bijes. Na koncu je uspješno odglumio suosjećanje za svoje klijente nakon izricanja presude, čak je i suzu pustio.
Na sredini knjige nalazi se i fotografija Perkovića i Mustaća neton nakon izricanja presude. Vidi se kako su ljudi u stanju šoka, blijedi i smrtno ozbiljni, na licu im se ocrtava grč i nemoć, ali je zato Nobilo nasmiješen, samozadovoljan, ponosan. Jer je, naravski, pobijedio sve i svakoga!


Urbane legedne o atentatu na Nobila
Kako bi knjiga imala baš sve elemente špijunskog trilera, odvjetnik Nobilo čitateljstvo podsjeća kako se na njega, praktički permanentno, organiziraju razno – razni atentati, koji se do dana današnjega nisu dogodili. Zatim navodi kako bi njegova knjiga mogla pomoći studentima prava, budućim sucima, tužiteljima i odvjetnicima koji u svome obrazovanju ne uče stvari s kojima se on suočio u obrani Josipa Perkovića. Mnogo toga što je izloženo na stranicama knjige nije moguće naučiti na Pravnom fakultetu, zaključuje Nobilo.


Moćni Nobilo i nemoćni ministar Šušak ili Nobilova obrana generala Blaškića
Poznato je kako je Ante Nobilo neuspješno vodio još jednu obranu. Bio je šef braniteljskog tima hrvatskog generala Tihomira Blaškića u Hagu. Troškove je u cijelosti pokrila Republika Hrvatska.
U misiji prikazivanja samoga sebe super – odvjetnikom bez imalo ustručavanja tvrdi kako je svojim ‘nevjerojatnim sposobnotima’ generalu Blaškiću kaznu smanjio sa 45. na devet godina zatvora, tako što je otkrio ‘dvostruku liniju zapovjedanja’..
O dogovoru koji je sa Sudom po ovom pitanju postigao Nobilo malo se zna. Svakako, Blaškiću je doista kazna smanjena sa 45. na devet godina zatvora, ali je simultano Dariju Kordiću povećana na 25. godina.
Također, svatko tko iti malo pozna situaciju u Središnjoj Bosni zna kako su nakon te presude i nakon izmišljotine o dvostrukoj liniji zapovijedanja, trajno narušeni odnosi među Hrvatima Središnje Bosne. Dojam je kako je jednom smanjeno kako bi se drugom utrpalo, no to je teško tvrditi.
Bilo kako bilo, Blaškić se iz Haga vratio kao osuđeni ratni zločinac, baš kao i Dario Kordić koji je u međuvremenu odslužio kaznu do zadnjeg dana, bez da je ikada tražio pomilovanje koje mu je nuđeno, jer bi na taj način, po vlastitome priznanju, dao legitimitet onima koji tvrde da je ratni zločinac.
Osuđen je po fantomskoj zapovjednoj odgovornosti, pravosudnom institutu nigdje ranije zabilježenom. Danas je jedan od najpopularnijih Hrvata u BiH, jako se okrenuo vjeri te je u međuvremenu završio i studij teologije na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.


Umjesto zaključka
‘Borba se nastavlja’ poručuje autor Nobilo na kraju svoje knjige. Nakon tih postupaka nakratko se povukao iz javnosti, da bi, putem medija smo doznali, nedavno pobjegao iz odvjetničkog tima u Banja Luci, povezanog s predmnijevanom likvidacijom mladog Davida Dragičevića.
Nakon povlačenja iz odvjetničkog tima Davidovog oca, Nobilo je sazvao konferenciju za medije, te izjavio: “Mogu zasigurno reći, nitko ga nije ubio, nitko ga nije masakrirao, nitko za to nije imao motiva. Nije ubijen od strane službi. Nije urota policijsko tužiteljskih tijela. To nije istina!”.
 
 


MAXPORTAL
08-01-2019, 02:19 PM
Reply
ЈорданПетровски Online
ЈорданПетровски-ЦРНИ
*****

Posts: 15,338
Joined: Mar 2010
Reputation: 36
#37

Quote:HRVAT NA ČELU SAVEZNOG DB: Najavio rat u SFRJ 1991, niko nije reagovao!




Politika 07.01.2014. 23:29h

Početkom 1991. godine Mustać izjavio da će biti sukoba i da je on neizbežan

Jugoslovenska Savezna državna bezbednost je dočekala raspad zemlje pod rukovodstvom Zdravka Mustaća, ali se i u okrnjenom sastavu održala sve do sredine devedesetih godina prošloga veka. Mustać je bio apsolutista, kreativan, ali i samostalan u radu i bez straha od mogućih posledica za učinjeno. I nije imao problema sa nadređenima. Direktni akteri ondašnjih dešavanja tvrde da je Mustać obilato koristio veoma blag i popustljiv stav ondašnjeg saveznog sekretara SSUP Petra Gračanina.

Milošević verovao u Petra Gračanina

- Bio je vrlo arogantan i nepristupačan čovek, koji je, dok razgovarate sa njim gledao kroz vas i nikako vas nije gledao u oči - tvrdi i danas jedan od bivših funkcionera policije. - Ostao je upamćen po jednoj šokantnoj izjavi na Kolegijumu, s početka 1991. godine, kada je pred svima rekao da će biti rata i da je on neizbežan?! Tražili smo objašnjenje, ali on nije ništa dalje govorio, a Petar Gračanin, kao i mnogo puta ranije, nije na te njegove reči uopšte reagovao.

Vrlo je zanimljiva i činjenica da Milošević, koji je krajem osamdesetih godina bio na vrhuncu političke moći i popularnosti u narodu, nije imao pravu sliku stanja u jugoslovenskoj SDB, pa ni u srpskoj tajnoj policiji.
- Milošević je previše cenio i verovao u mogućnosti i uticaj Pere Gračanina, koji je već bio u poznim godinama - priča bivši čelnik srpske policije. - Govorili smo mu da čika Pera više nije za tu funkciju, a on nam je odgovarao da mu imponuje njegova ranija karijera i imidž. S druge strane, Pera Gračanin je uživao u činjnenici da ga Milošević poštuje, da mu se obraća biranim rečima...

Bio je to period kada je srpska tajna policija tražila novog šefa, jer je bio smenjen Dragan Mitrović. Posle neuspelog pokušaja da se na njegovo mesto postavi Duško Mihajlović (koji je, inače, bio raniji stipendista DB), Milošević čini još jednu grešku:

- Odlučuje se da na čelo srpskog DB postavi Zorana Janaćkovića, za koga mu je i Radmilo Bogdanović rekao da nije dobar izbor, jer je, između ostalog, studirao devet godina i da mu je prosek ocena bio jedva nešto preko šest. Ali, kao po nekom nepisanom pravilu, prvo je rekao da ga neće postaviti, da bi posle nekoliko dana pogazio svoju reč. Tako je Janaćković postao šef srpske tajne policije, ali je i on, posle vrlo kratkog vremena, smenjen čime je Milošević samo dokazao koliko je opet pogrešio u izboru kadrova... Za sve ovo vreme, Služba je trpela i bila u apsolutno podređenom položaju u odnosu na, i dalje moćnu, SDB!

Mustać preuzeo hrvatsku tajnu službu

Ovakve okolnosti su išle naruku vrhu jugoslovenske Državne bezbednosti, koja je i krajem osamdesetih radila "po svome", bez ikakve ozbiljnije kontrole i u samom vrhu države. Njihov dotadašnji šef, Zdravko Mustać, odlazi u Zagreb i postaje glavni stožernik hrvatskih službi bezbednosti, dok mu je desna ruka, u novim okolnostima, bio Josip Perković. Teren za njegov odlazak je pripreman mesecima, tako da je, po nekim nezvaničnim podacima, sa njim u Hrvatsku otišla i obimna dokumentacija i mnogi dosijei službe. Međutim, iz same Savezne Udbe ima i onih koji ne veruju u takve priče:

- Mustać je bio, i pored svega, veliki profesionalac, otišao je "svojima" dostojanstveno i nije tačno da je sa sobom odneo neka dosijea - tvrde pojedini bivši operativci SDB. - I tokom svih godina rata, pa i kasnije, veoma se korektno ponašao prema našima i nije zloupotrebljavao ono što je znao o ranijem radu Službe.
Savezna Udba, iako u okrnjenom kadrovskom sastavu u "maloj" Jugoslaviji, funkcionisala je držeći svoje stečene pozicije u društvu i saradničkoj mreži spolja sve do sredine devedesetih. Sve do trenutka kada je jedan operativac, na jednoj proslavi u kafani, učinio neoprostivu grešku.

Pijani operativac iz Crne Gore se odao, Milošević nije oprostio

- Onako skoro pijan, jedan naš kolega, Crnogorac, ne vodeći računa da ga za susednim stolom sluša ministar srpske policije Sokolović, na sav glas počeo je da se hvali u stilu "mnogo smo jaki, slušamo koga hoćemo i kad hoćemo, pa čak i Miloševića".... - priča operativac koji je do poslednjih dana bio u Saveznoj policiji. - Naravno da je Sokolović to odmah preneo Miloševiću. Bilo je to vreme kada se u javnosti pronela priča kako Milošević prisluškuje i predsednika Dobricu Ćosića.

Milošević je odmah naredio Stanišiću, čelniku srpske DB, da zauzme zgradu Saveznog SUP i time stavi tačku na njihovu moć i uticaj u društvu... Posle nedugog oklevanja i priprema, Stanišićevi ljudi su upali unutra i zauzeli zgradu! Savezna Udba je iseljenja iz svoje zgrade u Kneza Miloša i prebačena je u zgradu SIV u Novom Beogradu.

Preostalim operativcima je ponuđeno da pređu u srpsku DB ili da budu prevremeno penzionisani. Kod većine nije bilo dileme - penzionisani su! Sa njima u penziju je otišla i ogromna saradnička mreža građena decenijama u zemlji i svuda po svetu. Time je stavljena tačka i na obračune sa političkim protivnicima. Egzekutori su postali slobodni strelci - bez državnog posla.
08-01-2019, 02:30 PM
Reply